Vrelo moje malo

28.04.2011

Garmin uređaj je i dalje pokazivao da sam na dobrom i jakom šumskom putu no ono po čemu sam gurao ili nosio bicikl nije baš bio neki put. Sporo sam se probijao kroz polomljene grane i stabla koje je satrla neka oluja ili debeli snijeg, a sve je bliža bila i noć. „Moglo bi biti i gore…evo barem ne pada kiša…“, utješih se minutu-dvije prije nego su me orosile prve kapi proljetne ličke kiše.

Vrelo moje malo

Nešto više od sat vremena kasnije, potpuno mokar i pomalo promrzao, ali daleko još od pothlađenog, s prvim sumrakom sam dopedalirao u Lovinac, cilj prvog dana slova C. Bio sam presretan. Doživio sam upravo onakvu Liku kakvu volim i kakvoj sam se nadao: zabitu, zapuštenu, napuštenu, zelenu, sočnu, prostranu, siromašnu u svom bogatstvu i beskrajno lijepu i veličanstvenu.

Kao početnu točku novog slova Dobrodošlice izabrao sam izvor Zrmanje. Već godinama mi je na proputovanjima glavnom magistralnom cestom za Knin pogled privlačila duboka, zelena kotlina i putokaz za Zrmanja Vrelo. Naravno da nikad nisam pronašao vremena ili volje skrenuti dolje i pogledati. Naravno da sam si poslije svega obećao da ću si ubuduće na putovanjima dati vremena zastajkivati i razgledavati okolo kad god to poželim.

Zrmanja Vrelo malo je, raštrkano polunapušteno-poluobnovljeno seoce u lijepoj, zelenoj dolini. Prvo što primijetite kada na kraju puta izađete iz auta kraj zadnje kuće u selu, a nakon što vas opije zrak osvježen bučnom rijekom koja teče u blizini, jest nevjerojatna čistoća i bistrina Zrmanje. Jednostavno mami da je se popije. Do izvora ima dvadesetak minuta hoda po uskoj stazici koja vrluda uz rijeku. Za razliku od dubokih jezerastih izvora Kupe, Cetine ili Gacke, Zrmanja sitasto izbija iz mahovinom pokrivenog kamenja podno strme, stjenovite stotinjak metara visoke gudure na vrhu koje se naziru podzidi željezničke pruge za Knin. Potpuno čudesan prizor; iz hrpe razbacanog kamena, niotkuda, najednom poteče rijeka.

Nešto kasnije, kad smo se nadivili prizoru i napili čiste i hladne Zrmanje, zapričali smo se s mještaninom Mihajlom. Saznali smo tako da je brana kraj koje smo prošli građena oko 1820. godine i da je služila regulaciji vode za veliku mlinicu u koju su dolazili ljudi iz cijele okolice, skroz do Gračaca. Naučili smo i da nema takvog državnika kakav je bio Franjo Josip, za vrijeme kojeg je dnevnica bila takva da si mogao kupiti glavu šećera, dvolitar vina, kilo jagnjetine, cigareta i da ti je još ostalo. Otkrio nam je i ono što me u tom trenu najviše zanimalo: da je serpentinasta cesta koju sam vidio na Google Earthu i kojom sam se htio popeti do magistrale ostatak stare Terezijane. Rekao je i da je potpuno zapuštena i da nema šanse da je prođem biciklom. Srećom, tu je, na najdivniji mogući način pogriješio.

Uspon terezijanom gotovo da nisam ni osjetio. Divio sam se umijeću habsburških graditelja koji su tako genijalno trasirali i uklopili cestu u teren. Divio sam se i snazi prirode koja je ovaj, nakon izgradnje magistrale napušteni put, odlučila preurediti. S jedne strane šteta je da takav graditeljski biser koji bi mogao biti divan pješački ili biciklistički put u dolinu propada, ali impresivno je gledati kako ga priroda zarasta, obrasta, erodira, izgurava, mrvi, rasjeca i kako ga polako guta korijenjem, zemljom i raslinjem. Kroz gusti pokrov kupina jedva sam na velikoj stijeni uz put otkrio uklesan natpis: Sagradjen 1858. Uskoro bi, bez ikakvog prigodnog slova, ovaj stari put mogao potpuno nestati.

Ne znam kako uopće opisati Liku kojoj sam se divio ostatak dana. Zavukli smo se u najzabačeniji dio naše najzabačenije županije, onaj između magistralne ceste Gračac-Knin i granice s Bosnom. Kakvi prizori…kakva prostranstva…kakav potencijal…a kakvo bespuće. Selo Glogovo, s par kamenih kućica uklopljenih u pejzaž da se gotovo i ne primjećuju, pa Gubavčevo polje, sa zelenim livadama i pašnjacima iz kojih, kao iz otvorenih rana iz zemlje izbijaju razmrvljeni kamen ili sura stijena, nepregledna visoravan Deringaja, prošarana koritima što presušenih što nabujalih potočića, okružena brdima iza kojih se kriju nova nepoznata prostranstva.

Iz ovog bajkovitog, tako rijetko naseljenog kraja, ponovno prelazim magistralu i dolazim do Tomingaja, još jedne krasne zaravni, preko koje se uspinjem preko već spomenutog navodnog šumskog puta prema Lovincu. Zbog kiše i sumraka, tek krajičkom oka, spuštajući se nakon prijevoja prema konačištu, percipiram divotu lovinačkog kraja i doline rijeke Suvaje. Veselim se novom danu u Lici s ekipom iz udruge Lovinac Info.

<<<