Veliko plavetnilo

24.04.2011

Smijao sam se svom prijatelju i veslačkom učitelju Dragecu kad mi je pričao kako se jednom tako udubio u misli dok je satima veslao prema nekoj bovi-orijentiru da se gotovo zaletio u nju ne primjetivši je na vrijeme. Sada sam i ja prošao pored otoka Škarde, a da nisam ni primjetio kada. Višesatno veslanje je čista meditacija.

Veliko plavetnilo

Budući je Čedo svojim poslima otišao rano, bilo mi je puno ležernije kasniti u polasku gotovo dva sata. Ispraćen iz novaljske rive od nekoliko znatiželjnih prolaznika i turista krenuo sam na najdužu kajak dionicu, od Novalje do Velog Rata na Dugom Otoku. Iako je vrijeme bilo idealno za veslanje, bez vjetra, poluoblačno, pa nije bilo prevruće i bonaca, nisam baš bio bezbrižan. Nebojša iz meteo-infa mi je najavio mogućnost juga, a vjetar i valovi u prsa mogli bi ionako dugu dionicu otegnuti u mukotrpnu, sizifovsku borbu. A niti svijest o onoj kitopsini mi nije baš najbolje legla. Kao i obično, Marko i Luka u pratećem brodiću su s kapetanom Tomislavom nakon par snimaka otišli naprijed i kada su se izgubili iz vida ostao sam sam. Kako već spomenuti Dragec kaže, kajakarenje je uvijek prekrasno. Bez obzira kliziš li tiho uz škrape nekog otoka, skakućeš li na valovima boreći se s vjetrom ili loviš val u krmu ne bi li zaglisirao spuštajući se po njemu, uživanje u tako neposrednom doživljaju mora je neopisivo. Da mi je do punte Oliba trebalo više od tri sata shvatio sam tek kad sam pogledao statistiku na Garminu. Teško je to opisati, ali vrijeme i prostor kao da su u tom razmaku nestali. Vrijeme i uvjeti na moru bili su nadrealni. More mirno kao ulje, oblaci su zaklonili sunce i sve je oko mene dobilo istu, sivkastu nijansu. More, otoci, zrak stopili su se u jedno. Imao sam osjećaj da u svom crvenom kajaku lebdim u zrakopraznom prostoru. Da svako malo pri zaveslaju nisam uronio ruku u more, potpuno bih izgubio orijentaciju u prostoru. Potpuni mir i tišinu koja me okruživala remetilo je samo pravilno šljapkanje vesla i žubor koji je klizeći po površini stvarala moja Looksha. Ne znam postoji li bolja i ljepša mantra od ove. Mislim da satima nisam prekinuo ritam veslanja, potpuno odlutavši mišlju, riječju i tijelom u neku bezvremenu dimenziju velikog plavetnila. Da mi se, kao i Dragecu, na putu našla bova-orijentir, vjerojatno ne bi dobro prošla. Dvostruko sam zahvalan što se Nebojšina prognoza o južnom vjetru nije ostvarila. Kao prvo, zato što se nije ostvarila, a kao drugo, veslao sam znatno brže, želeći preduhitriti jugo. Tako je ispalo da sam na žal ispred najvišeg jadranskog svjetionika, Velog Rata pristao za nešto više od sedam sati. Veli rat je bio samo šlag na torti ovog veslačkog dana. Srećom sam se nakon Oliba vratio u stvarnost, pa sam potpuno svjestan mogao uživati u krajolicima kojima sam prolazio. Prolaz Zapuntel između Ista i Molata, veslanje kraj otočića sa zapadne strane ovog otoka gdje je dan prije ulovljena ogromna kitopsina (isprike zbog ponavljanja, ali neke stvari znaju ostaviti jak dojam na čovjeka), igranje oko zahrđale olupine broda nasukanog nadomak svjetionika, uživanje u razigranom pejzažu onog otoka kraj kojeg je ulovljena kitopsina, najdužu su veslačku dionicu pretvorili u čistu uživanciju. Za kraj, dok se još nisam niti dovoljno nadivio svjetioniku na Velom ratu i magičnoj atmosferi ovog mjesta, novo iznenađenje. Na vrhu Dugog Otoka s prigodnom epskom odom koju su uglas izrecitirali i toplim zagrljajima koji su jako pasali mom pothlađenom liku i tijelu, ispred mene su iskočili Ines, Irena i Dejo, prijatelji Velebitaši s kojima ću sutra i odbiciklirati posljednju dionicu slova L. Tu nam se pridružila i Lukina puno bolja polovica Maša tako da se naša mala grupica sve više povećava. Slutim nezaboravan Uskrs u Salima. Apropo, sretan vam Uskrs svima po spisku!

<<<