Vatromet baštine

03.05.2011

Svu raskoš koju je skrivao u tmurnim oblacima posljednjih dana, Velebit je otkrio sada, na ispraćaju. Veslajući iz Starigrada prema Ražancu, svako malo sam se osvrtao, ne mogavši se nagledati veličanstvene ljepote te divotne planine.

Vatromet baštine

Nedavna kiša pročistila je zrak, tmurna velebitska kapa prorijedila se i podigla u tek nekoliko razigranih oblačića na vedrom, plavom nebu i Velebit se iza mojih leđa protegao koliko pogled seže. Prepoznavao sam razmrvljenu kršnu južnu stranu Crnopca, najjužnijeg dijela Velebita, moćne Tulove grede kao ogromni kameni dvorac s dvokrilnim ulaznim vratima tunela Sveti Rok, izdvojeni, travnati vrh Svetog brda, Vaganski vrh koji kao da se skriva uklopljen u širok i razigran vršni greben, razjapljene usjeke kanjona Male i Velike Paklenice, pa stamene litice Bojinca i konačno tamo u daljini, prema sjeveru, tek siluete Stapa, Visočice i ostalih bisera Južnog i Srednjeg Velebita. I kada sam se okrenuo prema Ražancu, mjestašcu s druge strane starigradskog kanala, Velebit je i dalje bio tu predamnom, razliven u odrazu potpuno mirnog mora pod pramcem mog kajaka. Nešto kasnije, uspinjući se biciklom od Ražanca, prolazim kraj brojne skupine mirila, još jedne znamenitosti i karakteristike velebitskog i podvelebitskog kraja.To su pogrebna spomen znamenja koja čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu - mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem. Na tom mjestu nastajalo je mirilo - mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu uzglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”. Već ranije odlučio sam malo produžiti planiranu dnevnu rutu i proći kroz Nin, taj značajni hrvatski grad s višetisućljetnom povijesti. Dok stojim kraj svih tih znamenitosti i čitam o tim povijesnim vremenima hrvatskih kraljeva, biskupa i ostalih velikana, osjećam neku neobjašnjivu ispunjenost. Jednaku kakvu osjećam i kad sam na Velebitu ili prostranstvu Like ili na valovima kraj nekog od tisuća naših otoka ili na izvoru neke od naših rijeka... Padaju mi na pamet riječi šogora Drage Karduma kod čije sam obitelji, zajedno sa svojom djecom i suprugom proveo Uskrs u Zadru. U jednom razgovoru usporedio je narod koji nije svjestan svoje povijesti i baštine s rijekom koju odsječemo od njenog izvora. Ma kako god rijeka moćna i velika bila, bez izvora će presušiti i ostat će samo prazno i ružno korito. Mislim da smo baš sad u vremenima kada bi o tome zaista trebali dobro razmisliti.

<<<