Točka na L

27.04.2011

Zvuci, mirisi i zrak dalmatinskih otoka posebni su. Vozeći se grebenskom cestom od Božave prema Salima, prelazeći preko dugog otočkog hrbata čas na jednu čas na drugu stranu, uživao sam u svakom dahu, zvuku i pogledu koji su se stalno izmjenjivali oko mene.

Točka na L

Nisam se pridružio svojim Velebitašima na spavanju u šumarku u blizini svjetionika na Velom ratu, mjestu koje odiše nekom posebnom energijom (koje je kao takvo uostalom svojevremeno istaknuo i Sai Baba). Umjesto toga probudili smo se u Božavi gdje su nas ugostili domaćini iz TZ Salija. Ne znam kako ovo mjestašce izgleda u sezoni, ali pogled iz sobe na par kućica, malu marinu s par jahti i potpuno mirno more u tihoj, zelenoj uvali, izgledao je više kao neka hiperrealistična slika nego kao stvarni prizor. Ništa nije narušavalo potpuni mir i tišinu.

Jedina i glavna dugootočka cesta u svojoj dužini od oko 45km povezuje Veli rat sa Salima odnosno uvalom Telaščicom. Predivna je za bicikliranje budući nema velikih visinskih razlika, a pogledi koje nudi su veličanstveni. Bilo da se radi o vidicima na jedinstvenu pješčanu uvalu Saharun, razigrani otočki hrbat ili uvalice koje gledaju na pučinu prema Italiji bilo o mjestašcima koja su se smjestila na brežuljcima ili uvalama okrenutima k obali i jednom od najljepših hrvatskih akvatorija s desecima većih ili manjih otočića smještenih između Dugog otoka i Ugljana i Pašmana.

Ispunjen proljetnim mirisima procvjetalog mediterana prolazim kilometre neprekidne ljepote uz zuj pčela i bumbara opijenih svježim nektarom otočkog cvijeća. Još jedna destinacija na kojoj bih mogao provesti dane i mjesece, a da je ne stignem dostojno proučiti i upoznati izmiče pod kotačima mog bicikla. Znam da neću stići pogledati razjapljene otvore podzemnih tunela bivše Ratne mornarice, da neću stići uživati u veličanstvenim stometarskim klifovima ili u višestoljetnim imanjima vinograda, voćnjaka i oranica. Svako malo neki putokaz upućuje na neku otočku znamenitost koju neću stići obići. Čitajući vodiče saznajem kako gotovo svako do deset otočkih mjesta ima gotovo tisućljetnu, a neka i dužu, kontinuiranu povijest. Sve se češće na ovom putu pitam koliko smo (i jesmo li uopće) svjesni neprocjenjivog bogatstva nasljeđa koje smo baštinili od naših predaka?

Uskrs u Salima. Spontani doček nakon uskršnje mise pripremio je voditelj saljske gradske knjižnice i spiritus movens različitih neobičnih i originalnih otočkih projekata, Ante Mihić. Na kraju špalira vjernika izašlih iz župne crkve Uznesenja Marijina iz XV. stoljeća (koja, naravno, nije najstarija, već je sagrađena na mjestu prijašnje predromaničke crkve čiju su pleterni reljefi ugrađeni u nišu „novih“ bočnih vrata) dočekuje me Ante s pozdravnim govorom i kratkim, profesionalno provedenim blic-intervjuom te direktorica Turističke zajednice Ivana Mirković. Nakon toga tradicionalna prigodna pjesma okupljenih Saljana „Na Uskrs sam se rodila, Jano“.

Naš snimatelj Marko od kad je stao na Dugi Otok više nije sav svoj. Obožava Sali u koji hodočasti već više od petnaest godina. I Sali voli Marka. I staro i mlado i muško i žensko veselo ga pozdravlja gdje god se pojavi. Ne znam što je radio u ovom simpatičnom gradiću, ali očigledno je bilo dobro. Vodi nas uličicama gradića i s neskrivenim ganućem priča priču o skoro svakoj kućici, dvorištu, šterni… Pokazuje nam palmu na čijem stablu ispod krošnje izbija grana smokve, vodi nas na ruševinu legendarnog kluba „Betula“ kojeg su uz neviđenu feštu rušili sami mještani, posjetitelji i gazda Motka, još jedan znameniti Saljan, kada nije uspio ishodovati lokacijsku dozvolu… vodi nas Marko i do „Linčarnice“, betonskog platoa na rivi koji je većinu dana u sjeni, pa je idealan za linčarenje, priča bezbrojne zgode i priče gradića koji mu se eto uvukao pod kožu.

Pijuckamo kavu u slastičarnici uz more i razmišljamo što i gdje pojesti budući su svi dućani i restorani zatvoreni zbog Uskrsa. A onda nam prilazi nasmijana djevojka i poziva nas u svoj dom. Kaže da sigurno nećemo nigdje naći mjesto za nahraniti se, a da ona i njeni ne mogu dozvoliti da gladujemo u Salima. Uskoro uživamo u domaćoj orahovici i bijelom vinu starog barbe Bože, njegova nam supruga podastire uskršnje kolače, a Maja nas dvori kao da smo dio obitelji. Na njihovoj terasi odmah do mora ubrzo nam se pridružuje i Motka svojim nevjerojatnim otočkim pričama i komentarima, pa mladi predstavnik legendarne Tovareče mužike, pa nekoliko Majinih prijateljica i za čas smo se nahranjeni i napojeni našli usred prave domaće veselice.

Nezaboravan Uskrs i divna točka na L.

<<<