Sit gladnom ne vjeruje

23.04.2011

Jedna od stvari koje bi svaki građanin Hrvatske koji drži do sebe i Lijepe Naše morao vidjeti je Premužićeva staza. Kao što učimo i trebamo znati o našoj povijesti, pjesnicima, kulturi... naša bi spoznaja bila nepotpuna bez tog iskustva. Do Zavižana se može doći autom, a svatko tko može izdržati trosatni šoping ili odigrati hakl s ekipom, može proći barem dio ovog remek djela upornosti i ambijentalne gradnje. Tako da isprike nema.

Sit gladnom ne vjeruje

To što nam je šumarski inženjer Ante Premužić ostavio u naslijeđe je nevjerojatno i neprocjenjivo. Svoju je stazu trasirao tako da je gotovo ravna, ugodna za hodanje, a prolazi vršnim grebenom Velebita, djelom kroz njegove najneprohodnije krške dijelove Hajdučkih i Rožanskih kukova. Tako je čudesnu ljepotu čudesnog Velebita približio svakome tko to želi. Navodno je najstarija osoba koja je prošla stazu bila 95-godišnja bakica. Premužićeva staza duga je 57 kilometara, ali onaj „obavezni“ dio je od početka kraj Zavižana do (barem) Rossijevog skloništa i natrag. Čudesno.

Najatraktivniji dio Premužićeve staze, 16km od Zavižana do Alana, Inga, Luka i ja smo prošli u društvu s tročlanim izaslanstvom Planinarskog društva "Škamnica" iz Brinja. Elvis, kojeg sam upoznao dan prije u Otočcu je preko noći okupio ekipu koja nam se pridružila. Uz njega bio je tu i Mladen te Goran, inače vodič u Nacionalnom parku Velebit, koji je svojim informacijama uveličao ionako sjajnu šetnju.

Škamničani su ujutro, kao peta američka konjica, u zadnji čas spasili Čedu. Nekim čudom, naš vrli koordinator, još tamo od kasnih osamdesetih prošlog tisućljeća, kad je kao logističar danima pokušao hraniti višednevnu speleoekspediciju isključivo kupusom, nije osvijestio koliko je hrana bitan faktor uspjeha i zadovoljstva ekipe. Nekako se dogodi da ga uvijek boravak izvan dosega dućana i/ili restorana zatekne nespremnog. Nakon speleo epizode s kupusom ne čije se spomen i dan danas lica inače vedrih i veselih speleologa smrknu, Čedina kreativna kuhinja nije puno napredovala. Kreće se od kombinacije kruha i rahatlokuma koju mi je nudio na Učki ili ničega čime nas je uspio iznenaditi navečer na Zavižanu. Na Čedu se nemoguće ljutiti, pogotovo ako domar Ante Vukušić na stol iznese tek ispečene, vruće polutke ličkog krumpira, svježi kruh i domaće kobase. No zezancija kojom smo začinili tako ukusnu večeru imala je učinka i naš se koordinator dosjetio jadu i obavio par telefonskih poziva. Tako je s Elvisom i ekipom na Zavižan stigao i naramak još toplog kruha i dovoljne količine sireva škripavca, skuti i ostalih domaćih delicija sirane iz Krasnog.

Gotovo četiri sata trebalo nam je da dođemo do Alana. Uživali smo u svakom metru Premužićeve staze, popeli se i na vrh usputnog vrha Gromovače, prečali gotovo kilometar snijegom pokrivene padine i divili se novim i novim čudesima Velebita iza svakog novog zavoja. Na Alanu nas je dočekao ljubazni domar Ivo Hapač te već nervozni Čedo zbog kašnjenja u dnevnom planu. Tu sam se oprostio od Inge i brinjskih planinara i biciklom se po cesti sjurio niz obronke Velebita do Jablanca.

Pratnja glisera Ronilačkog kluba Amfora već je neko vrijeme bila spremna i ubrzo sam veslao prema Staroj Novalji. Prelazak preko kanala trajao je kraće nego sam očekivao i nakon revijalne vožnje biciklom po staronovaljskoj lungo mare stazi, na moje i Čedino čuđenje u točno dogovoreno vrijeme ušao sam u Novalju.

Srdačno nas je dočekala direktorica TZ Novalje Tatjana Peranić-Samaržija s prigodnim poklonima. Ekipu je najviše razveselio dobar komad paškog sira, službeno proglašenog najboljim na svijetu. Bit će to izvrstan kvisko za neku buduću, sasvim izvjesnu Čedinu terensku prehrambenu ponudu.

Koliko je ugodan bio doček u Novalji toliko je neugodna bila vijest koju sam pročitao prije spavanja. Kraj Molata, otoka koji prolazim na sljedećoj, najdužoj kajakaškoj etapi, ulovljena je kitopsina od desetak metara. Ne mogu ni zamisliti kako bih reagirao da takva grdosija izroni kraj mog kajaka. U svakom slučaju ne želim to saznati.

<<<