Silenzio stampa

10.04.2011

Dragi moji znani i neznani pratitelji, uz duboku ispriku moram objaviti jednoblognu pauzu. Jednostavno moram uzeti dan (tj. noć) pauze i dobro se naspavati. I nema tog bloga koji će me spriječiti u toj potrebi/namjeri.

Silenzio stampa

No ne mogu, a ne osvrnuti se u kratkim natuknicama na labinsko-matuljsku dionicu preko grebena Učke. Pa, pročitajmo:

1. Ne bih želio da ispadne subjektivno (iako svaki redak koji napišem shvatite upravo tako i pokušajte objektivno razlučiti gdje počinje /kvazi/spisateljska objektivnost, a gdje se radi o neuračunljivo osobnim ispadima ganuća, oduševljenja, sreće i veselja) ili da pak pomislite kako između redaka postajem „mali oglasnik“, pa promoviram „vrijednosti“ od kojih imam koristi, pa eto niti jednom riječju u ovom rezimetku neću spomenuti još jednog predobrog Istra-bikerskog Robija koji me zanimljivim putem proveo od Labina do Plomina, niti ću se (s dragosti između redaka) još jednom zahvaliti na gostoljubivosti i društvu gazdarici Juliji koja nam se na biciklu pridružila na toj dionici.

2. Prije polaska nas je Vedran, zanesenjak u Labin i okolicu proveo kroz stari grad i labinski muzej s „replikom“ pravog rudnika. Njegova vođena tura oduševila me zbog žara i ljubavi kojom nam je iznosio svaku informaciju o povijesti, sadašnjosti i, s obzirom na ljude koje smo tamo upoznali, sasvim izvjesne svijetle budućnosti Labina. Da je sve te informacije izgovorio onim uobičajenim, naučenim stjuardesnim automatizmom, dojam bi bio potpuno drugačiji. Takav čovjek na tom mjestu neizmjerno je dragocjen svom gradu.

3. Učka je čarobno lijepa. Pogotovo njen grebenski dio na kome se izmjenjuju zahtjevnije „škraping“ dionice s lijepo prohodnim putićima kroz bukovu ili crnogoričnu šumu s pogledom na cijelu Istru i Kvarnerski zaljev (a kada je zrak čist i puno šire) ili pak dionice makadama kroz široke visoravni prema Maloj Učki, idealne za biciklističke ture. Usprkos činjenici da je dan bio divan i da je bila subota, do pred vrh koji je dostupan autom sreli smo samo dvoje planinara. I to Slavonce. Ne znam bih li bio sretan što je u stvari divno imati takvu planinu samo za sebe ili tužan što takvu planinu propušta tako mnogo ljudi.

4. Iako je to poznato, ponavljam još jednom: nikada ne idite na duže pješačke ture u novoj obući koju niste razgazili. Znaju se stvoriti bolni žuljevi. (Srećom, sutra me čeka više bicikla, a manje hodanja.)

5. Kada ste gladni, a nesmotreno sa sobom niste ponjeli ništa, u principu paše vam sve na što naiđete. Ipak, kombinaciju nešto starijeg kruha i rahatlokuma koje mi je ponudio koordinator Čedo, ne bih preporučio nikome. (S druge strane, ovaj obrok je bio dobar motivacijski poticaj da se požurim i što prije završim turu i dokopam se neke normalne hrane.)

6. Nevjerojatnoj ekipi iz Ottom Bottoma: dečki, beskrajno vam hvala. Znao sam da ste ludi, ali nisam znao da sam i ja tako lud da bih išao za vama tamo gdje sam išao za vama na spustu od Vojaka do tunela Učka. Otvorili ste mi novu dimenziju vožnje bicikla, a radost uživanja u onome što radite širite na sve oko sebe. Hvala, hvala, hvala.

7. Hvala Ozrenu i logističkoj mu boljoj polovici Martini što su mi pravili društvo od Plomina na dalje. Bilo je trenutaka kada mi je bilo utješno vidjeti da ima nekoga kome je teže nego meni.

Eto. Kao sto rekoh, nista od bloga danas.

<<<