Servantes od kamena

25.05.2011

„Napišite ovako: ovo je mjesto otvoreno prijateljima i putniku namjerniku da se okrijepi i uživa...ma može i prespavati... Meni je samo važno da vidim da im je tu lipo. Drugima ne dam. Nema tih para...Previše mi ovo znači.“

Servantes od kamena

Sjedimo za velikim stolom koji čini pravilna, ravna kamena ploča, guštamo u domaćim trešnjama i orahovici i slušamo našeg domaćina, Miru Jakšića ili Servantesa kako ga zovu mještani Sumartina. Nadimak je dobio kada se davno vratio iz Amerike bez para. Nije tamo izdržao više od dvije-tri godine. Obećana zemlja Miri nije bila po volji i samo se želio vratiti svom kamenu. U kamenu i od kamena uredio je svoje imanje u mjestu Visoka, iznad Sumartina. Uredio ga je sam i po svom ukusu. Nekoliko kamenih kućica, svaka je priča za sebe. U jednoj je blagovaona s velikim ognjištem i s tušem u kupaonici na čijem su podu oblutci (da se ljudi osjećaju kao na plaži), druga je gotovo cijela samo veliki krevet s prozračnim baldahinom od gaze, a najmanju je uredio onako kako je izgledala kada je dječak tu boravio s djedom. „Ne mogu vam opisati tu sliku kad mjesec obasja površinu mora. Još se sjećam kako sam kao dječak bio opčinjen njome.“ Pogled iz njegovih dvora je prekrasan: s lijeve strane, tristotinjak metara niže vide se kućice Sumartina, a preko kanala Makarska i Biokovo. S desne pak strane proteže se Hvar dok se pred nama na suncu lješka plavo naše more. Miro je imanje po svom nadimku nazvao „Servantesovi dvori“. Ne želi ga komercijalizirati, već ga pokazuje i daje na korištenje samo prijateljima i onima koji cijene mir, trud i vole prirodu. Neobičan domaćin koji se ne otvara svakome, ali kada to učini, onda se da potpuno i do kraja.

Iz Makarske su nas s rive ispratili Ekstremi, novinari i diskretni domaćin, direktor TZ-a, Tonči Lalić , koji se pobrinuo da nam boravak u njegovu gradu bude zaista ugodan. I ukusan.

Ugodno veslanje po mirnom moru bez daška vjetra prekidali smo samo osvrćući se na Biokovo iza nas. Kao ogroman, krševiti suhozid izdigla se ova planina gotovo iz mora i nadvila nad Makarskom, Podgorom, Tučepima i ostalim mjestašcima Makarske rivijere. Gledamo te okomite litice i pokušavamo otkriti stazu po kojoj smo se spustili s vrha. Čudesno je kako su naši stari probili te puteve u kroz stijene i sipare koji su ih vodili do bogatih ljetnih pašnjaka, vrtova i polja ili pak do leda po koji su i usred ljeta išli u duboke vrtače i jame ledenice.

Iako je planirana ruta bila veslanje do Hvara, odlučio sam promijeniti plan i još jednom obići Brač. Jednostavno nisam mogao iz Dobrodošlice izbaciti Vidovu goru, najviši vrh svih jadranskih otoka. Prijatelj Šteka za nas je odabrao rutu nepoznatim Bračem koja nas je što zbog uspona, što zbog ljepote ostavila bez daha. Vjerujem da ni mnogi bračani nisu čuli, a još ih je manje vidjelo prekrasne zaseoke kroz koja smo prolazili. Nagorinac, Nakal, Osridke, Podsmrčevik...imena kao iz knjiga o izmišljenim svijetovima. Upravo tako izgleda i kraj kroz koji se vozimo. Malene, skromne kamene kućice s kamenim crijepom na krovovima izgledaju kao da će svaki čas iz njih izaći kakvi hobiti. Uske cestice vijugaju kroz predjele bujne makije i raznobojnog proljetnog cvijeća. Odasvud dolazi miris borova i origana. Pokoji magarac nas nezainteresirano otprati pogledom iz hlada pod krošnjom masline, a tek sporadični zveket pribora za jelo ili zvon posuđa govore da je vrijeme ručku i da netko ovdje ipak živi. Brač je previše isprepleten brojnim makadamima da bi bez greške mogli slijediti pismene i telefonske upute Šteke. Negdje između Gornjeg Humca i bračkog aerodroma, potpuno smo se izgubili. Jak makadam koji se činio logičnim i ispravnim izborom najprije se suzio u pješačku stazicu, pa strmi kozji put po kojem smo nosili bicikle, a časak kasnije već smo bili izgubljeni probijajući se kroz makiju i škrape. Tei i meni je to već dobro poznato okruženje u koje sam nas, zahvaljujući jedinstvenim orijentacijskim sposobnostima, često dovodio na pustolovnim utrkama. O tome kakav je bio teren govori i (ne)zgoda Sajka kojemu je prilikom provlačenja kroz grmlje negdje ispala marama. Vratio se po nju i uspio je pronaći, no onda je izgubio – bicikl. Tek nakon nekog vremena nasumičnog lutanja kroz makiju nabasao je na njega.

Uglavnom, uz još nekoliko navigacijskih pogrešaka uspjeli smo se, znatno kasnije nego smo planirali, dokopati Podgažula, gdje nas je osobno dočekao Šteka, shvativši da od njegovih telefonskih navođenja nema neke koristi. U tom malom, egzotičnom pastirskom zaseoku, koji je gazda Nikola u posljednjih nekoliko godine pretvorio u nezaobilaznu znamenitost svih ljubitelja peke i dobrog vina, kratko i slatko smo se okrijepili i nastavili put do Vidove gore. Područje Trolokvi, koje se tako, vjerovali ili ne, zove zbog tri velike lokve na kojima se napajaju ovce, posebno mi je lijepo. To je prostrana, valovita visoravan po kojoj se izmjenjuje borova šuma s ogoljelim krševitim pašnjacima i zelenom travom koju su ovce pobrstile tako uredno i pravilno da bi im pozavidjeli i ponajbolji engleski vrtlari. Na Vidovu goru stižemo na sam zalazak sunca (naravno prekrasan). Iako smo bili umorni, bilo je kasno i prijetio nas je uhvatiti mrak, nije nam trebalo puno da se ipak odlučimo počastiti spustom niz strmu i zahtjevnu planinarsku Velu stazu do Bola. Bio je to šećer na kraju napornog dana. Predvođeni Štekom koji ovdje poznaje svaki kamen i Mislavom čija biciklistička vještina je neupitna, za sat vremena smo, uz par bezazlenih, ali atraktivnih padova, malo straha i puno urlika oduševljenja, bili u Bolu.

Divan dan, ali zbog promjene plana i neplanskih lutanja i naše „M“ postaje prvorazredno. Kao da ga piše ne baš uredan prvašić. Nadam se da ne zamjerate na šrakopisu. Ljepota je, kažu, u očima promatrača.

Galerija 44. dana

„Blog u gostima“

<<<