Oj ti mino Velebita

01.05.2011

Dobar dio najljepšeg vršnog dijela Južnog Velebita, naša mitska postaja minska planina. Pješačimo od ličke strane nevjerojatno lijepom visoravni Bunovac prema planinarskom skloništu Struge. Pogled luta širokom tratinom okruženom impresivnim, strmim padinama čiji se vrhovi gube u oblaku, ali je zato korak sputan uskom pješačkom stazicom izvan koje se u širini od tri-četiri metra sa svake strane nalaze štapovi koji označavaju siguran, razminirani koridor.

Oj ti mino Velebita

Ožiljci rata itekako su vidljivi i u Lovincu, mjestu podno Velebita u kome smo prenoćili. Ovo je malo mjesto, baš kao i čitav kraj, u razmaku od pola stoljeća proživjeo dva teška ratna stradanja. Majka naše domaćice Đurđice računa da je samo Lovinac s užom okolicom u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu izgubio preko 1600 duša. Ipak, gostoljubivost i srdačnost lovinčana posebno su nas dirnuli. Đurđica nas je primila u svoju lijepo uređenu „hacijendu“, koju ne naziva slučajno tako. Dobar dio njene obitelji, baš kao i ona, žive ili su živjeli u Venezueli. Na doručak smo pozvani kod dragih i simpatičnih D. i T. (htjeli su ostati anonimni) koji su nas dobrostivo počastili domaćim, tek ispečenim kruhom, pršutom od jelena, domaćim jajima i ostalim delicijama autohtonog ličkog domaćinstva. Više od toga me ganula njihova otvorenost i spremnost da ugoste potpuno nepoznate putnike namjernike i pruže im toliko pažnje i vremena. Najveća dobrodošlica na svijetu u svom najizvornijem i najiskrenijem obliku.

Naposljetku, prije odlaska iz Lovinca družimo se s Tiffany, predsjednicom udruge Lovinac Info i njenim štićenicima. Ova simpatična Kanađanka ličkih korijena vratila se u Lovinac, svoju postojbinu, sa željom da svojim znanjem i sposobnostima radi na stvaranju pozitivnog životnog okruženja, poboljšanju svakodnevnog života stanovništva i razvoju turizma, poljoprivrede i gospodarstva. S desetak školaraca, od njih sedamdesetak koliko ih danas ide u osnovnu školu Lovinac, sadim prigodnu ružu posvećenu Danu planeta Zemlje i krećem biciklom prema Velebitu.

Prolazim divnim ličkim livadama koje samo naizgled izgledaju plodno, ali koje su zbog grubog i škrtog tla pogodne jedino za sadnju poznatog ličkog krumpira ili pak kao pašnjaci. Vozeći se pustim makadamima i šumskim putovima jasno vidim koliki potencijal leži u tom surovom i prekrasnom kraju. Isto tako vidim da o tom potencijalu zabačene i zanemarene Like, kao ja danas, prije stotinu godina jednako oduševljeno govore putopisci poput Dragutina Hirca i ostalih ilirskih preporoditelja. Lička ljepota i neiskorišteni potencijal očigledno su konstanta ovog predivnog kraja.

Napokon dolazim do obronaka Velebita i počinjem uspon po makadamskoj cesti do Bunovca (uz par razumljivih navigacijskih pogrešaka koordinatora Čede koje me koštaju par nepotrebnih kilometara pedaliranja uzbrdo). Ova desetak kilometara duga cesta koja povezuje ličku ravnicu s gotovo 1300m visokom visoravni još je jedno ambijentalno remek-djelo koje oduševljava svojom uklopljenošću u velebitski krš i sporadičnim pogledima na Liku.

Od Bunovca prema Strugama nastavljam s Lukom. Koliko se divimo ljepotama Velebita koje se samo naziru prekrivene kapom teških, maglovitih oblaka, toliko se osjećamo nelagodno zbog silnih znakova upozorenja o minama. Teško je i zamisliti kada će i kako uopće ovo čudesno lijepo područje biti razminirano.

Kroz klekovinu i sve gušću maglu uspinjemo se do Vaganskog vrha, najviše točke Velebita. S ovog mjesta se inače pruža nezaboravan pogled na Liku s jedne i Pag i zadarski akvatorij s druge strane. No ovaj puta jedva da se uspijevamo vidjeti međusobno. Ništa od nadahnutih opisa s vrha Velebita…mogu vam prodati jedino – maglu.

Neočekivano s obzirom da je radni dan i sredina tjedna, u planinarskom skloništu na Strugama totalna gužva. Uz domara Žutog i njegovih par prijatelja tu su i stari znanac s raznih pustolovnih i treking utrka Bundy, splićanin Luka, tri Slovenke koje su na prilično respektabilnom proputovanju sa Stapa na Sveto Brdo i jedan engleski par koji očito više zanimaju hrvatski pejzaži od kraljevskog vjenčanja. Uz zvuke gitare, logorsku vatru i pjesmu tonemo u san.

Dan kasnije, preko impresivnog prijevoja Buljme spuštamo se prema Nacionalnom parku Paklenica. Iz prohladne, maglovite i vlažne jeseni, vraćamo se u zelenilo i toplinu pakleničkog proljeća. Sljedeća tri dana ostajemo u Paklenici. Pridružujemo se dvanaestom po redu međunarodnom susretu penjača i jedinstvenom natjecanju u brzinskom penjanju velikih stijena. Postajemo dio Big Wall Speed Climbinga, Paklenica 2011.

<<<