Nepodnošljiva ljepota postojanja

21.04.2011

Uoči kretanja na ovaj putopis, veselio sam se što ću proći i vidjeti najreprezentativnije znamenitosti Lijepe Naše, ali jednako, ako ne i više, veselio sam se onim manje poznatim, skrivenim krajevima na koje će me nanijeti zadani put našeg slovkanja. Danas sam dobio i jedno i drugo. Nakon našeg najpoznatijeg i najposjećenijeg Nacionalnog parka, Plitvičkih jezera, zavukao sam se u zabit između Rakovice i kanjona Korane.

Nepodnošljiva ljepota postojanja

O Plitvičkim jezerima ne mora se trošiti suvišnih riječi. Svi znamo za njih. I što god se može napisati, ne može se opisati njihova neprikosnovena ljepota. Kada god dođem u Plitvice, ostanem bez riječi. Bilo da su zabijeljene snijegom i okovane ledom, bilo da su ispunjene nepreglednim kolonama turista usred sezone ili se tek bude novoproljetnim zelenilom, Plitvice su prekrasne. Na ulazu kod vidikovca s kojeg pogled privlači Veliki slap u svoj svojoj raskoši, srdačno nas je dočekala direktorica marketinga Vlatka Ružić . Na vidikovcu smo postavili naš „slavoluk“ pred kojim smo se poslikali s prvom od već mnogih grupa stranih turista. Nastavili smo dalje kratku pješačku turu po Donjim jezerima s trojicom nadzornika na kojima se vidi koliko uživaju što imaju vjerojatno najljepši ured na svijetu. Do jučer sam mislio kako bi osim samog razgledavanja NP Plitvice mogao i trebao nuditi i razne druge sadržaje turistima. Nakon jučerašnje šetnje i razgovora s Vlatkom i nadzornicima, gotovo sam se predomislio. Možda su Plitvice potpuno dovoljne i zanosne takve kakve jesu.

Par kilometara dalje, skrenuli smo kod Rakovice desno prema Baračevim špiljama. Nakon prometne magistralne ceste od Plitvica do Slunja, odjednom smo se našli u predivnom, mirnom i pitomom kraju. Brežuljkaste livade, obrađena polja, mir i tišina koje prekida tek poj ptica i zujanje proljećem opijenih kukaca. Uživam u vožnji ne osjećajući kilometre koji prolaze. Nakon prilično zapostavljenog speleološkog muzeja u Novoj Kršlji, skrećem na makadamsku cestu. Kilometre koji slijede, preko Kordunskog Ljeskovca i Koranskog Luga prema Rastokama, prolazim u sasvim drugačijoj atmosferi. Oko mene minska polja i razbacane kućice napuštenih seoca koje je nakon ljudi koji su otišli u svoje ruke preuzela priroda. Nekoć uređena seoska imanja sada su gotovo nevidljiva od raslinja koje ih je prekrilo. Da nema ceste, priroda bi vrlo brzo prekrila tragove vremena koja mi ljudi još dugo nećemo moći zaboraviti.

Ubrzo izbijam na asfaltnu cestu i ponovno prolazim obrađenim i dotjeranim krajolicima prema Slunju i Rastokama. Kao da je tmurna naoblaka prošla i nebo se razvedrilo, ponovno uživam u vedrim prizorima uz put. Gledajući s ceste krivudavi kanjon Korane žalim što zbog niskog vodostaja nisam mogao odraditi planirano veslanje. Ostavljam to za neku prvu drugu priliku.

Prije nego sam planirao dolazim u Rastoke gdje me dočekuje vedra i srdačna direktorica Turističke zajednice Slunja, Ivančica Cindrić. Nešto kasnije, na kupalištu kod Rastoka, biciklom prolazim kroz špalir Slunjskih mažoretkinja praćen pjesmom i svirkom KUD-a Korana. Simpatičan i veseli doček, uz domaću rakiju za nazdraviti i prefine „masnice“, lokalni specijalitet sličan štrudli od sira. Uz kratko druženje i priču (zahvale i Maci, Karolini i Marijani na dolasku iz Zagreba) krećem na spavanje. Sutra je duuuuugački dan. Čeka me Zavižan.

<<<