Mogu ja

29.03.2011

Slatke brige oko organizacije i pripreme puta. Ekipa u Imagu i Projektilu puca po šavovima. Ni ja baš ne znam čega bih se prije uhvatio. Je li važnije nabaviti opremu koju još nemam, dogovoriti prijatelje-domaćine na raznim dionicama, tražiti dozvole za kretanje po zaštićenim područjima, pokušati nešto napraviti doma kao u startu nedostatnu nadoknadu zbog dvomjesečnog izostanka...?

A onda se kroz svu tu paniku i strku pojavilo pitanje koje sam sve češće čuo s različitih strana, a nekako sam si ga podsvjesno i sam počeo postavljati: Daniel, hoćeš li moći sve to napraviti?

Zanimljivo pitanje. A odgovor? Iskreno, pojma nemam. Ni u jednom trenutku nisam (ozbiljno) razmišljao o tome. Evo npr. cijela Dobrodošlica kreće s dvoipoldnevnom kajak dionicom. Oko 100 km. Ukupno me čeka preko 700km kajakarenja. Zadnji put sam sjedio u kajaku prije više od dvije godine. To zvuči daleko od nekog ozbiljnog treninga. S biciklom je nešto bolje – s vremena na vrijeme odpedaliram u grad, pa mi povratak doma, 5-6 km uzbrdo bude nešto kao trening. I nije neka kilometraža za iskušenje od oko 1500 km. S hodanjem stojim najbolje; bio sam na dvije ultre na treking ligi, hodočastio U.P.R.I. gelender događanja i baždario se na 40-tak kilometara što je dužina kakve u kontinuitetu nemam nigdje na predviđenoj trasi.

Međutim te brojke i neutreniranost me uopće ne zabrinjavaju. Znam da mi je divno biti vani i voziti bicikl, kajak, hodati... Znam da ću svakodnevno sretati zanimljive i drage ljude, prolaziti čudesnim krajevima i siguran sam da će mi sve to biti gušt. Nikako ne i patnja. A u krajnjoj liniji i takva patnja godi.

Znam i da će mi sigurno biti teško. I znam da sigurno neću odustati. A da znam odgovore na sva ostala pitanja, gdje bi onda bila pustolovina? :-)

<<<