Ljudi i rajevi

21.04.2011

Nikako da krenemo od Prpe. Jednostavno ne mogu prestati slušati tog čovjeka. Govor mu je jasan, razumljiv, istovremeno grub, a opet dirljiv, pun ljubavi, ponosa i poštovanja prema planini koju tako dobro poznaje i voli. Velebit je Prpin život, a Prpa je utjelovljenje Velebita. Slušajući Prpine arhaične riječi koje zvuče tako drevno i moćno imate osjećaj kao da vam se kroz njega obraća ta naša jedinstvena, mitska planina.

Ljudi i rajevi

Želite li osjetiti veličanstvenost Velebita, svakako posjetite Prpu. Ne samo zato što je on vjerojatno najveći živući poznavatelj Velebita i što će rado putniku namjerniku otkriti djelić velebitskih tajni, nego ćete se iz njegova planinarskog doma za čas moći osvjedočiti ljepotama Velebita. Par minuta hoda od doma je Kubus s prekrasnim pogledom na more s jedne te početak Dabarskih kukova s druge strane. Tu je i poučna staza stare ceste Terezijane, a na drugoj strani početak Premužićeve staze koja vodi prema Ravnom dabru i dalje preko Alana do Zavižana.

Par sati kasnije od planiranog krenuo sam makadamskim putem prema najistočnijem dijelu Dabarskih kukova. Prošao sam tu vapnenačku, kršku kičmu Velebita koja se svojim grebenom proteže 5-6 kilometara dalje do Bačić kuka i počeo se spuštati šumskim putem kroz klance i prijevoje prema Rizvanuši.

Za razliku od Prpe, Goran Šuper je primjer modernog i poduzetničkog promišljanja svoje ličke postojbine. Goran je prije skoro deset godina na obiteljskom imanju počeo razvijati projekt Pustolovno-rekreacijskog centra. Danas je "Rizvan city" sa svojim brojnim sadržajima nezaobilazna destinacija za sve one koji žele provesti dan na uzbudljiv i intenzivan način, a biti na svježem zraku i diviti se ljepotama krajolika bez potrebe za dugim hodanjima. Sa svojom ekipom Goran radi sjajan i kvalitetan posao, a gosti iz ličkog pustolovnog luna-parka odlaze s velikim i sretnim osmjehom na licu. (Naš je osmijeh bio još sretniji nakon zanosnog ručka kojim smo počašćeni op.a. – nije sponzoruša; ručak je zaista bio izvrstan).

Kad smo već bili u tom kraju nismo mogli zaobići ni Memorijalni centar Nikole Tesle u Smiljanu. O njemu ne treba puno govoriti. Kakav genije!

Ostatak dana proveo sam uglavnom u neprestanom pedaliranju. Trebalo je nadoknaditi kasni polazak i više nije bilo vremena za gubljenje. Ukratko: za prijevoj od Široke Kule do Bunića mi se činilo da nikada neće proći, zbog bojazni od mraka sam odustao od nepoznatih šumskih prilaza Plitvičkim jezerima, dionica od Korenice do Prijeboja je s gustim kamionskim prometom vrlo neugodna za vožnju biciklom, a do konačišta u Nacionalnom parku Plitvička jezera uspio sam skupiti točno sto kilometara.

I sad me zbog ovog zadnjeg, da prostite na izrazu, baš boli dupe. Doslovno.

<<<