Lijepo, lijepo neopisivo

01.06.2011

Evo ovako: uzmite sve moje dosadašnje panegirike, oduševljene opise kojima sam nedostojno pokušao prikazati ljepote kojima sam svjedočio i sve ih skupa pretočite u jednu jedinu riječ: Pelješac.

Lijepo, lijepo neopisivo

Nakon deset dana druženja s M-aestralnom ekipom, iz Lumbarde sam u prvi dan ispisivanja slova E krenuo sam. I bolje da je bilo tako, jer sam siguran da nitko, pa ni ja, ne bi uz mene tako oduševljenog mogao mirno i dostojanstveno uživati u ljepotama našeg drugog po veličini poluotoka. Kakva ljepota, kakva monumentalnost, kakva raznolikost, kakvo bogatstvo!!! Prvo što mi je prikovalo pogled bio je Sveti Ilija, najviši vrh Pelješca. Od mora po kojem sam veslao ova se impresivna, krševita, gola planina sa svojim kuloarima, kukovima i siparima uzdiže do skoro kilometra visine. Uspon na ovaj vrh čeka me uskoro i to sa sjeverne strane s koje nema markiranih staza. Siguran sam da će taj skorašnji susret biti veličanstven. Nakon što mi je Zmijsko brdo, kako još (nadam se bezrazložno) nazivaju Sv. Iliju, ostalo iza leđa, oduševljava me novi prizor: svježi zeleni vinogradi na strmim južnim padinama poluotoka. Dingač. Ako postoji jedno domaće vino koje se treba istaknuti od svih ostalih, onda je to Dingač. Zaštićen još 1961. Ženevskom konvencijom, Dingač je naše prvo vino zaštićeno zakonom. Mikroklima i mikroreljef presudni su za poseban ukus i kvalitetu, a sorta vinove loze plavac mali kojeg zbog svoje otpornosti na sušu i rubinsko crvene boje u Dalmaciji zovu i "krv zemlje", najbolje efekte dala je upravo u Dingaču. Neki se vinogradi protežu skroz do stjenovitih barijera vršnog dijela planine, drugi pak gotovo da uranjaju u more ili završavaju na samom rubu okomitih litica. Nove, još neobrađene krčevine govore da se proizvodnja širi i da još ima onih koji se žele posvetiti vinogradarstvu i uzgoju vina. Još pod dojmom napuštam područje Dingača i uveslavam u novu priču. Uvala Žuljana. Ispred mene malo naselje s jednom od najvećih jadranskih šljunčanih plaža. Iza kuća nastavlja se kanjon omeđen strmim, šumovitim padinama. Obala uz koju veslam je također čudesna i teško opisiva. Počinje tamo nekih parsto metara više, golim, krševitim liticama, nastavlja se strmim siparima prošaranim makijom koja prelazi u gustu, zelenu borovu šumu. Završava naprasno, odsječena, kao otrgnuta zapijenjenim zubima bijesnog mora. Škrape, polušpilje, hridi i tek ponegdje neki skriveni mali žal, plažica koja može poslužiti kao utočište u svoj toj nepristupačnoj, graničnoj crti mora i kopna. More je prekrasno, čisto, boja koje se izmjenjuju ispod mog kajaka od duboko modre, tirkizne, pješčano bijele, zelene. Uživam i bez glasa se divim toj nevjerojatnoj, raskošnoj ljepoti.

Ali to nije sve. Vožnja biciklom do Stona jednako je prekrasna. Predamnom se izmjenjuju bezbrojni vrhovi od blagih brežuljaka do stjenovitih, strmih i nepristupačnih litica. Tu su i duboki kanjoni, vrtače, prostrana polja ili male udoline. Čas prolazim kraj neprohodnih prostranstva kamena i drače, a čas kraj plodnih vinograda ili maslinika. Svuda svjedočim upornoj, tvrdoglavoj i teškoj borbi čovjeka s prirodom. Usred guste makije najednom se stvori oaza maslina, da bi na drugom mjestu savršeni raspored vinograda naprasno prekinula divlja šuma ili kakva golema kamena gromada. U Stonu nas dočekuje Fani Slade, draga i otvorena direktorica Turističke zajednice, koja nas upućuje na Stonske zidine, najduži obrambeni zid na svijetu iza onog Kineskog. Uz kratki uvod gospodina Slobodana Popovića, predstavnika Društva prijatelja dubrovačke starine, krećemo na šetnju pet kilometara dugog zdanja. Zidine su zaista impresivne, a pogled koji se s njih pruža na Ston i solanu, zbog čije su zaštite zidine i sagrađene, neopisiv je. I zato još jednom ponavljam: volite li prirodu samo se opustite i zamislite je. To je Pelješac.

<<<