Lička rapsodija

22.04.2011

Kakav dan! Doživljajno, društveno, kilometražno…ne znam od kuda početi?! Gotovo da svaki od jučerašnjih 135 km može imati svoju priču; od šumskih puteva okruženih minskim poljima oko Saborskog i Ličkih Jesenica, preko veličanstvene doline Dabra, jahanja s ličkim kaubojima i Onim Koji Pleše S Konjima, kanuiranja po Gackoj, pa do vožnje s Barkanima do Otočca, susreta s medvjedom i, konačno, uspona do doma na Zavižanu.

Lička rapsodija

Možda je najbolje krenuti redom. Prvo što sam naučio je da planiranje rute od doma, uz kartu i Google Eearth i nije uvijek najpraktičnije. Tako je ispalo da put od Rastoka do Saborskog koji sam isplanirao prolazi točno kroz veliki vojni poligon u kome se smjestio i NATO. Vjerovali ili ne, čak smo ih pokušali nazvati i pitati za prolaz. Izgleda da vojska i dobrodošlica nisu riječi koje idu zajedno.

Ovaj planerski gaf koštao me neugodne magistralne vožnje do Rakovice, ali sve je nadoknadio prekrasan šumski put do Saborskog. Krajolici su se mijenjali gotovo iza svakog zavoja. Tek zazelenjena šuma moćnih bukvinih stabala, vidikovci na prijevojima na šumovite udoline prošarane bijelim procvjetalim krošnjama divljih voćki ili tamni, hladni, sjenoviti dijelovi visokih jela i dubokih vrtača. Uživam u svakom metru. Na cijelom putu srećem samo malu grupu šumara koji moćnim mašinama izvlače i obrađuju ogromna stabla bukve. Veliki kamion odvozi ovu kvalitetnu drvnu sirovinu koju ćemo vjerojatno za par mjeseci kupovati kao kvalitetni i skupi talijanski namještaj.

U Ličkim Jesenicama sa sica se prebacujem u sedlo. Tročlana ekipa ličkih kauboja već je osedlala konje i čeka da krenemo. „Ples konja“ je udruga koja nudi uslugu terenskog jahanja u ovom kraju i, čini mi se prema viđenom, ima više nego sigurnu budućnost. Kraj je kao stvoren za jahanje i odmor u netaknutoj prirodi, a konji su prekrasni. Od ogromnog i moćnog holštajna, preko vatrenog arapskog ata do mirne kobile Zrmanje, hladnokrvne pasmine hrvatskog posavca. Što mislite na čijim sam leđima završio? Čim su se prestali brinuti za mene i sjahali me natrag na sic mog bicikla, dečki predvođeni Kornelijom ili točnije Onim Koji Pleše S Konjima, kako se radno naziva, pokazali su kako izgleda galopiranje ličkim livadama. Prekrasna slika.

Prelazak prijevoja od Ličkih Jesenica do Dabra također je iznimno lijep, ali još će godinama biti problematičan zbog minskih polja. Table upozorenja na svakom koraku ne ostavljaju niti prostora niti želje da se skrene s puta.

Spust u dolinu Dabra otkriva mi još jedan nepoznati, čudesni kraj o kojem nisam imao pojma. Mjesto Dabar skrilo se u prekrasnoj, zelenoj udolini okruženoj šumovitim brežuljcima. U malom, pitoresknom mjestašcu, čekaju me dečki iz otočkog biciklističkog kluba „Barkan“ i Inga Presker, djevojka pred kojom je sasvim izvjesna svjetla pustolovna budućnost.

U veselom društvu sve je lakše i gotovo da nisam ni osjetio dvadesetak kilometara do Otočca. Barkanovci nose ime svog kolege i poznatog gradskog boema, slikara, biciklista, konobara, čovjeka koji je golim rukama ubio vuka i koji je kontaktirao s vanzemaljcima. U svakom slučaju neobičan i karizmatičan lik koji je za sobom očigledno ostavio dubok dojam i trag. Predsjednik „Barkana“ ja Marijan, nadzornik u Plitvicama s kojim smo dan prije prošetali Nacionalnim parkom. Priča o biciklističkim stazama koje su napravili, o biciklijadama, natjecanjima… Otočac je posljednjih godina značajno unaprijedio svoju turističku ponudu i uslugu, a „barkanovci“ su sigurno zaslužni za dio te lijepe priče.

Nakon ručka u novoizgrađenom luksuznom hotelu „Park Ekskluziv“, Ingu i mene je preuzeo, Robert Labrović – Loki, lokalni pustolov i vlasnik privatne Internet televizije. Odveo nas je do Gacke gdje smo proveslali parsto metara u gumenom kanuu. Uživali smo na hladnoj, kristalno bistroj rijeci, čistoj toliko da smo je mogli piti, a skroz nadrealni dojam rijeke i zelenila koje nas je okruživalo, davali su labudovi koji su obletavali oko nas.

Ingu i mene čekalo je još samo završno iskušenje – uspon na Zavižan. Nakon cjelodnevnog bicikliranja trebalo je savladati još tisuću metara nadmorske visine i dočepati se znamenitog planinarskog doma. Na putu smo zastali i malo se odmorili u medvjeđem utočištu u Kuterevu, a nešto kasnije, desetak kilometara od Zavižana, na jednoj serpentini vidio sam velikog, tamno-smeđeg medvjeda onako za istinu, u prirodi. Javio sam mu se, nadajući se da je istina da su medvjedi najdobroćudnije zvijeri i da se neće naljutiti što mu remetimo mir. Kada me čuo, podigao je glavu, pogledao me i onda se sjurio niz padinu i nestao. Uvijek mi je divno vidjeti divlju životinju u njenom okruženju, a ova medvjeđa epizoda je bila toliko kratka da se nisam niti stigao uplašiti.

Bio je već debeli mrak kada samo stigli na Zavižan. Iako umorni još smo dugo časkali s još jednom velebitskom legendom, domarom, metereologom i velikim znalcem i ljubiteljem Velebita, Antom Vukušićem.

Prije spavanja izašli smo na prohladnu velebitsku noć uživati u jedinstvenoj privilegiji. Pogledu s 1594 metra. Dolje svijetla s otoka Raba i Crikveničke rivijere, a gore kristalno čisto nebo s milijun zvijezda blistavog sjaja.

<<<