Leteći pingvini, izmaglica i ostale konotacije

28.05.2011

Dan za transfer iskoristili smo za obilazak penjališta u Svetoj Nedjelji. Na jedinstvenom mjestu na kraju ovog seoca pravi mali, mirni i egzotični pustolovni centar uredio je Slovak Miro. Prije nekoliko godina, kad je otkrio ovu lokaciju na kojoj idealne stijene za penjanje izranjaju izravno iz mora, ostavio je posao, napustio Slovačku i preselio se ovdje.

Leteći pingvini, izmaglica i ostale konotacije

Danas njegov skromni, ali začudan pustolovni centar nudi više od sto uređenih smjerova za penjanje, kajakaške izlete, treking i mogućnost robinzonskog boravka u prekrasnoj, zaštićenoj uvalici. Vozeći se autom prema trajektu u Sućuraj, prolazimo cijelom dužinom otoka Hvara. Iako automobil pruža puno manje vremena i mogućnosti za doživjeti kraj, vidjeli smo i više nego dovoljno za poželjeti vratiti se što prije. I proživjeti ovaj veličanstveni otok kajakom, biciklom i pješice. Novi radni dan našeg putopisa protekao je uglavnom u kajaku. Prebacivanje biciklom od Makarske do Živogošća (Blato) po glavnoj magistrali zbog prometa nije baš ugodno, ali je ta podbiokovska rivijera zaista prekrasna. I znate što? Eto pred kraj mjeseca svibnja još uvijek je gotovo prazna. Jednoglasno zaključujemo da na more više ne idemo u jeku sezone. Sve one plaže na kojima se u srpnju i kolovozu grozničavo bori za slobodno mjesto i koje su prepune turista i buke sa svih strana, sada su prazne i mirne. Ponovo imamo sreće s vremenom na veslanju. Od oko 16 milja koje moramo preveslati (nešto manje od 30 km), većina se odnosi na prelazak preko kanala između Hvara i Pelješca. U kanalu su česti vjetrovi i valovi, ali danas ništa od toga. Tek poneki povjetarac za osvježenje i valići koji tu i tamo razbiju monotoniju veslanja po mirnom moru. Zbog izmaglice koja se digla od vrućine naš cilj, rt na samom kraju poluotoka Pelješca, čini se dalek i nedostižan. Od dva i pol sata veslanja koliko nam je trebalo za „skok“ preko kanala, dva sata nam se činilo da stojimo u mjestu. Svjetionik prema kojem veslamo nikako da se približi. Monotonija i ujednačen ritam veslanja kao da traže samoću. Naša tri kajaka raštrkala su se po moru i svatko vesla u tišini uljuljkan u svoje misli. Prekidaju ih samo usamljeni delfin koji je par puta izronio ispred nas, simpatične ptice koje izgledaju kao leteći pingvini (ispričavam se na ornitološkom neznanju), a koje su radoznalo u niskom letu obletile par krugova oko svakog kajaka i dva tankera koja su nestala jednako brzo kao što su se i pojavili na svom putu uz Pelješac, vjerojatno do Neuma.

Cilj veslačke dionice je mjesto Lovište, smješteno u prekrasnoj, mirnoj, zaštićenoj uvali na samom vrhu poluotoka. Veslamo prema rivi na kojoj vidimo Welcome ciljna vrata oko kojih maše i doziva nas grupa razdragane dječice. Stol s domaćom rakijom, smokvama i fritulama, srdačan stisak ruke Stjepana Rudana, predsjednika Vijeća mjesnog odbora i ugodan razgovor s mještanima. Drago mi je da smo upravo ovo mjestašce izabrali za cilj etape. Otkrili smo još jedan skriveni biser Lijepe Naše. U razgovoru saznajemo da je do početka devedesetih Lovište imalo jednu od najvećih i najuspješnijih zadruga u zemlji koja je zapošljavala ljude s cijelog Pelješca i šire, imala jaku proizvodnju ribe, rogača i smokava i da je, naravno, sve devastirano poslovično uspješnom privatizacijom. Danas mještani žive uglavnom od turizma, omiljeno su utočište nautičarima, a imaju velike razvojne planove za izvjesnu im svijetlu budućnost. Temelji su im sasvim solidni: u svom posjedu imaju oko 40 kilometara obale. Čisto usporedbe radi, otprilike kao cijela Slovenija.

Galerija

Blog u gostima

<<<