Kornatski brevijar

10.05.2011

I službena prognoza i predviđanja lokalnih meteo-znalaca najavljivali su jaku buru. No, još se jednom pokazalo da na ovom našem putopisu uživamo naklonost odozgo. Dan za kajakarenje po Kornatima bio je savršen.

Kornatski brevijar

Od Salija do uvale Mir na Telaščici doškripao sam biciklom koji mi je posudio Motka. Moj je Cube ostao s Čedom na obali, pa sam tako imao priliku voziti se na pravom otočkom, ruzinavom biciklu koji je očigledno prošao mnogo toga sa svojim vlasnikom. Već taj kopneni prolog cestom koja se spušta i zaokružuje uvalu Telaščice je najavio čaroban dan. Uživao sam u miru, opojnim mirisima borova i pogledima koji su me oduševljavali svakim novim metrom. Razigranost uvalica i rtova, otočići koji su se gotovo nestvarno lijepo posložili po zaljevu i potpuno mirno more pitoma su suprotnost impozantnim stometarskim klifovima koji su ih zaštitnički obgrlili s vanjske strane i čuvaju ih od razorne snage otvorenog mora.

Prije par godina National Geographic Adventure magazin je Hrvatsku proglasio pustolovnom destinacijom godine, a naše more kao najpoželjnije odredište za kajakarenje. Ako je tome tako (a valjda je ako tako kaže NG), Telaščica i Kornati su onda najbolje od najboljega. Još nisam praktički ni krenuo veslati, a već sam se potpuno raspametio... Krivudao sam od otočića do otočića, od uvale do hridi, od pješčanih plićaka do neprozirnih, tamnih dubina pod okomitim klifovima. Doslovno svaki zaveslaj nudi neki novi pogled, doživljaj, emociju.

Na pratećem brodu Parka prirode Telaščica, a poslije na moćnom gliseru nadzorne službe NP Kornatra, vidim da su se i Marko i Luka izbezumili. Rastrčali su se od krme do pramca i slikaju i snimaju kao ludi. Ubrzo nakon foto-sessiona pod najdužim kornatskim klifovima, onima na otoku Mani, vjerojatno im postajem predosadan objekt u svom tom savršenstvu, pa me ostavljaju samog, potpuno se posvećujući krasoti koja ih mami odasvud (mislim da je i poziv na marendu u obližnje ribarsko seoce bio vrlo rado prihvaćen razlog moje osame).

Ono što je najdivnije u veslanju po Kornatima uz tu začudnu razvedenost i nevjerojatnu brojnost otoka, otočića i hridi, jest njihova raznolikost. Gotovo svaki od njih je drugačiji i priča za sebe. Neki su pitomi i pristupačni, druge gotovo da ne možeš niti dotaknuti od oštrih škrapa, jedan je potpuno ogoljen, drugi pak zelen, jedan je nizak i gotovo ravan, a onaj do njega okrunjen visokim, strmim klifovima... Čudesni su i kornatski suhozidi, ribarske kućice, pastirski stanovi, ostaci ilirskih gradina, škrti maslinici... Gdje god se pogleda, kamo god se krene, oduševi vas nešto novo. Sve se čini na dohvat ruke i možete zaista veslati satima, a da to uopće ne osjetite. Dapače.

Ipak niti u jednom trenutku se ne smije zaboraviti da se nalazite na moru koje je ćudljivo i promjenljivo. Sretan što sam izbjegao najavljenu buru, veslam po uvjetima kakve samo poželjeti mogu i odlučujem doći do marine u Piškeri s vanjske, otvorene strane. I eto me najednom u vrlo neugodnoj situaciji. Vjetar je okrenuo na tramontanu koja je podigla neugodne valove u krmu. Odbijajući se od klifova uz koje sam veslao stvarali su se i kontravalovi. Mrtvo more valjalo me na sve strane. Nikako mi se nije sviđala mogućnost da se ovdje prevrnem. S jedne strane okomite, čvrste stijene, s druge ništa prije Italije, a dolje, ispod mene crnilo morskih dubina. Vrlo koncentrirano, pazeći da me ne iznenadi neki val, gađao sam uski tjesnac nakon kojega se ulazi u zaštićenu uvalu Piškere. Laknulo mi je kad sam uveslao u sigurnost zavjetrine. Nakon finog obroka koji nam je pripremila posada glisera Nacionalnog parka, nastavljam dalje u zavjetrinskoj strani, između otoka Kornata i vanjskog reda otoka. Valovi su ovdje puno manji i uživam u surfanju po njima dok vozim prema konačištu, otočiču Skrižanj Veli.

Marko i Luka već su se iskrcali. Pridružujem im se sretan što ćemo noć provesti sami na pustom otočiću koji se uzduž i poprijeko može prehodati za desetak minuta. Kako je bura ponovno pojačala, smještamo se na zavjetrinsku stranu otoka. Svaki sa svojim mislima ispraćamo Sunce koje zalazi za neki od brojnih otoka. Zatim se prepuštamo robinzonskoj večeri i traženju prikladnog mjesta za spavanje. Liježem u toplu vreću svjestan da se nalazim u ekskluzivnom hotelu od milijun zvijezda. Može li biti bolje?

Galerija 30. dana.

<<<