Ja ću budan sanjati

11.05.2011

Volio bih da sam se noćas i češće budio. Svako buđenje na našem malom otoku bilo je različito divno. Prvo otvorih oči usred noći i iznad sebe ugledah milijun zvijezda na kristalno čistom nebu. Drugi sam put uživao u miru zore dok se tek počinjalo razdanjivati nad Kornatima. Nešto kasnije potpuno me razbudio pogled na bijele kreste koje su se valjale s obje strane otoka. One baš i nisu najbolja vijest za veslanje.

Ja ću budan sanjati

Prenočište nam je bio pusti otočić Veli Skrižanj na jugoistočnom rubnom dijelu Kornata. Smjestio se odmah do Kurbe Vele i Babine Guzice, otoka čija su neprimjerena imena plod duhovitosti naših starih, koji su se eto malo našalili s austrougarskim popisivačima zemljopisnih naziva. Čim smo promolili glave iz zavjetrinske strane, znali smo da će veslanje do Šibenika biti vrlo diskutabilno. Bura je žestoko brijala s pojedinim refulima koji te izbace iz ravnoteže dok hodaš. Na otvorenom moru sve se bjeli od zapijenjenih valova. Prelazimo na privjetrinsku stranu otočića. Zrak je pun morske prašine koju bura raznosi od valova koji se razbijaju u obalu. Ni valovi nisu bezazleni. Većina ih je oko metar-metar i pol visine, ali svako malo se na škrape uz zamaman huk razbije i pokoji dvometraš. Uglavnom, ne ide mi se na more. Odlučujemo čekati do podne provjeriti onu staru navodnu da bura tada gre na obid. S tim se slaže i barba na pratećem brodu, Zoran, koji se sklonio u zavjetrinu negdje na Kapriju.

Veliko olakšanje i veselje donosi telefonski poziv iz obližnjeg Tribunja. Javlja se Šime Stipaničev da dolazi pred nas s „nekom jedrilicom“, pa ćemo zajedno odjedriti do Šibenika. Iako mi se jedrenje na nekom charterašu činilo malo prerekreativno i pasivno, laknulo mi je pri pomisli koliko ću muke s (eventualnim i upitnim) veslanjem uštediti. Osim toga, jedriti sa Šimom...o tome sam mogao samo maštati. Naravno da je nešto kasnije ispalo da Šime i rekreacija nemaju baš ništa zajedničko.

No do Šime je još trebalo doći. Dogovorili smo se da se nađemo kod Tetovišnjaka, otočića oko tri milje udaljenog od našeg prenočišta. Buri ovaj puta očigledno nije bilo do obida. Ni u podne nije puhala ništa manje. Međutim, nekako sam se u međuvremenu već navikao na taj burni ambijent i više mi nije bila tako strana pomisao da pokušam probiti se. Kada je sa svojim gliserom po Marka i Luku došao kapetan Zoran, odluka je pala. Nekako mi je na prvi pogled naš pratitelj uljevao povjerenje i bio sam siguran da će me bez problema izvući ako se što dogodi.

I tako s respektom i strepnjom, još se sjećajući onog odustajanja u paškom kanalu, krenuh u buru. Već prvi reful iza rta mi je skoro izbio veslo iz ruku. Sitne kapljice mora šibale su mi lice, a zapijenjeni valovi su me gurali, valjali, dizali, zaljevali, preljevali... Ali išlo je. Nešto sporije, ali bez većih problema uspio sam doveslati prvo do susjednog Mrtovnjaka, a onda sat kasnije i do Tetovišnjaka. Moj se više od pet metara dug Necky kajak pokazao sjajan, siguran i stabilan u ovim uvjetima. Povremeni pogled na Zoranov gliser kojeg je žestoko valjalo i blijedo Lukino lice govorili su mi da je u brodu gore nego meni.

U zavjetrini Tetovišnjaka ukrcali smo kajak na Zoranov brod i čekali Šimu i jedrilicu s kojom ću nastaviti dalje. Jaka bura bila je preveliko iskušenje za većinu charteraša. Vidjeli smo tek par jedrilica koje su se skraćenih jedara valjale po uzburkanom moru. No niti jedna nije išla prema nama. Već sam se polako pitao gdje je Šime, kad sam ugledao šareno jedro kako nam se približava. Nešto mi je bilo neobično. U usporedbi s drugim jedrima, ovo nam se približavalo munjevito. Izgledalo je nestvarno. Brzina ovog žarko obojenog jedra se jednostavno nije uklapala u ono što sam do tada gledao. Kao da je u scenu usporenog filma trikom ubačena ubrzana slika.

A onda sam ugledao i što je ispod jedra. Mali katamaran na čijoj su se mreži između dva plovka muvale dvije uigrane prilike. Za tili čas su uz naš brod bili Šime i Vesna. Kakav ulet u našu Dobrodošlicu! To može samo Šime. Šimu sam upoznao prije par godina kada je tražio sponzore za ostvarenje svog sna: biti prvi hrvatski jedriličar koji će u natjecateljskoj regati prejedriti Atlantic. I to ne bilo kakvoj regati, nego u prestižnoj Mini Transat regati. Preko oceana, od Francuske do Brazila. U 6,5 metara maloj jedrilici. Sam. Na toj su regati svoje karijere počinjali najveći solo-jedriličari današnjice. Uopće se kvalificirati za ovu regatu je gotovo nemoguća misija. A da to napravi mladić bez podrške, iskustva i rezultata iz Hrvatske...to je otprilike kao da vas neki fanatični otac počne uvjeravati kako će od svoje dvoje djece napraviti svjetske prvake u skijanju.

Nakon prvog razgovora znao sam da će Šime uspjeti. Njegova je priča fascinantna i nadahnjujuća. Baš kao i biti u društvu s njim. Neobično je da tako mlad čovjek zrači takvom karizmom. No tek u jedrilici Šime je u svom elementu. A sada me zove da mu se pridružim i jedrim s njim. Na kratko se upoznajem s Vesnom koja promrzla, drhtavih usana, ali širokog, sretnog osmjeha prelazi na brod i ustupa mi svoje mjesto na „hobby cat“ katamaranu. Šime mi daje neoprensko odijelo i požuruje me da krenemo. Ne uzbuđuje se oko toga što nikad nisam jedrio. „Ajde muči i slušaj. Sve ću ti objasnit'!“. Ne mogu vam opisati kako mi je bilo. Šime mi je podario nevjerojatno iskustvo. Jedrio sam po buri. Glisirali smo. Osjetio sam brzinu kakvu nisam niti mogao zamisliti. Bio sam uz čovjeka koji osjeća i razumije more, vjetar i brod. Šime me na kratko uveo u svoj svijet. Dao mi je naslutiti što je jedrenje u svojoj srži.

Osim svega toga, vrlo kratko i jasno mi je dao do znanja i koji su moji jedriličarski dometi. Kada smo se i treći put prevrnuli zbog mog krivog balansiranja, a ja i dalje nisam mogao suspregnuti kliktaje oduševljenja, Šime je pokušavajući podići jedrilicu promrmljao: „Dovoljno si težak da budeš balast. Samo za razliku od tebe, dobar balast šuti.“

<<<