Istarski Rašomon

09.04.2011

Ako postoji strpljivost i ako strpljivost ima ime, ime strpljivosti je Alba. Odabrani članovi ove labinske, pretežno treking skupine, čekali su nas na startu kajak dionice na Mostu Raša cca pet sati (nakon par sati odustali su od preciznog mjerenja). No sve mogu objasniti. Zaista. Pa, pročitajmo.

Istarski Rašomon

Vremenski je sve pošlo u krivo još ujutro, kada sam morao iz Pazina otići u Pulu na gostovanje u Dobro jutro Hrvatska (treba li reći da sam blog o prethodnom danu pisao na putu dok me koordinator Čedo vozio?). Sticajem okolnosti tako se dogodilo da smo iz Pazina uspjeli umjesto u planiranih 9 sati ujutro krenuti tek iza podneva (u to vrijeme su već spomenuti strpljivi Albci čekali već cca dva sata).

Dok su oni čekali, mi smo radili. Predvođeni Istra-bikerima Robijem Faragunom i Dinom Alberinijem u društvu penjačice Bibe (tj. Biljane Težak, djevojke koja je svojevremeno u paru sa Sunčicom Hraščanec pobjeđivala na pakleničkom Big Wall Speed Climbingu /na kojem ćemo malo zaustaviti „C“-anje 30.4. i 1.5./ i osvojila nagradu za naj-alpinističko pothvat prvim hrvatskim ženskim usponom u El Capitanu), krenuli smo biciklirati prema kanjonu Raše. Nekoliko radijskih intervjua i usklika divljenja pejzažima kasnije, bili smo uz rijeku. Kanjon je prekrasan za laganu ravničarsku vožnju lijepo utabanim makadamom.

Iako su se Alberi jako razveseli kad su nas vidjeli misleći da su nas dočekali, bili su u krivu. Iscrpljeni i gladni nismo mogli odbiti Robijev poziv na brzi pašta-ručak u obližnju konobu u Tergetu. Ova je prefina pauza dodala koji proteinsko-ugljikohidratni dekagram nama te sat-sat i pol čekanja Albašima. Strpljivi kakvi jesu, Dino i Mladen te pustolovno vizionarski dvojac u sit-on-top kajaku, Eler Dobrić i Dorian Višković nisu ništa (javno) zamjerili i naoko su prihvatili ispriku zbog mukotrpnog čekanja, pa smo se konačno, negdje iza tri sata konačno ukrcali na kajake i zaveslali rijekom Rašom prema uvali Tunarici. I opet prekrasno kajakarenje. Rijeka Raša je dosadašnjem veslačkom, vizualnom i doživljajnom iskustvu dodala novu dimenziju, a sam zaljev nakon ušća je predivan. Kad već svojedobno turistički djelatnici nisu ozbiljno shvatili Mladenov pustolovno-turistički strateški elaborat vezan za ovo područje (a koji je kopiran kasnije na drugom kraju Istre pokupio nagradu HTZ-a za najbolji razvojni projekt), nadam se da će barem entuzijastični Elerov plan pustolovnih kajakaških, pješačkih i biciklističkih tura biti uspješno realiziran. Šteta da ovakav potencijal ostane neiskorišten i nezapažen.

A sad Robert Faraguna. Čovjeka poznajem skoro deset godina i iako se ne viđamo često, ostao mi je u sjećanju kao lokal-patriotski zanesenjak i zaljubljenik u brdski biciklizam. Sa svojim Istra-bike klubom organizirao je mnoge utrke, maratone i biciklističke skupove i uvijek je zaneseno pričao o labinštini i njenim prekrasnim MTB terenima. Iskreno, nisam baš skroz vjerovao u to. No nakon jučerašnje ture koju je Robi izabrao još ću neko vrijeme vrištati od oduševljenja slaveći terene Skitače. Kakva divota! Sada mi je potpuno jasno zašto je grupa Nijemaca koje je Robi proveo ovim stazama izjavila kako se samo zbog Skitače isplatilo putovati tisuću kilometara. Sve vas koji ovo čitate molim da mi ne vjerujete. Dođite provjeriti.

Točku na i(spisivanje) svakog dana stavljaju predragi domaćini koji nas uvijek tako lijepo ugošćuju i čija nas dobrodošlica oduševljava. Istra-bikeri (u suradnji s TZ Labina) su nas počastili društvom i večerom u Konobi Kvarner. Šećer na kraju teškog i prekrasnog dana bila je Villa Celeste s gazdaricom Julijom na čelu. Još prije polaska na put razveselio nas je njen e-mail s pozivom da prenoćimo u Celestini. A kad god je netko (čitaj Robert) govorio o Juliji, osjećala se dragost u glasu. Kakva vila, kakva domaćica. Ne bojim se za naš turizam dok je ovakvih ljudi. Hvala Julija(s dragosti u glasu).

<<<