Iskupljenje na Samarima

15.04.2011

Spuštajući se niz obronke Javornice mislio sam kako sam prošavši buru koja prodire do kosti, snježnu tuču i pad temperature do neke slabašne jedinice iskupio sretan prelazak Senjskog kanala. Oh kako sam krivo mislio.

Iskupljenje na Samarima

Na Drežničkom polju zasjalo je sunce. Livade i tek zazelenjeni šumarci, propupale voćke i vedro nebo nisu dali ni naslutiti snježnu neveru iz koje sam netom izašao. Godilo mi je na suncu zagrijati promrzle ruke i promočene noge. Tisuću puta sam zahvaljivao brzini kojom mi je ekipa iz Vrhunca dan prije poslala vodo i vjetro nepropusne nathlače. Bez njih bih se pothladio u trenu i sigurno ne bih mogao nastaviti. Sada je toliko zatoplilo da sam na odvojak za Bijele stijene stigao (ponovno) prigodno razodjeven u proljetnu biciklističku kombinaciju. Tamo me čekala ekipa s nadzornikom JU Priroda, Markom Modrićem. Već je prošlo tri sata poslije podne i niti nadzornik niti Čedo nisu bili baš oduševljeni odlukom da krenem na Bijele i Samarske stijene. Bojali su se da me ne uhvati mrak, a nadzornik Marko je bio skeptičan i zbog sumnje da bi gore moglo biti i dosta snijega. I bio je u pravu.

Jednostavno nisam mogao odustati od Vihoraša. Osobno mi je to najatraktivniji planinarski put u Hrvatskoj. Povezuje Bijele i Samarske stijene, strogi prirodni rezervat čudesne ljepote. Kakav bi to Welcome bio bez takve jedinstvene lokacije?

Čim je čuo da sam odlučio ići gore, Luka se bez dvoumljenja odlučio pridružiti i tako smo nas dvojica brzim tempom krenuli put Bijelih stijena. Vrijeme je bilo prekrasno, ali kako smo se uspinjali tako je snijega bilo sve više i više. Trebam li spominjati da smo na nogama imali obične tenisice?

Put od skloništa na Bijelim stijenama do Ratkovog skloništa na Samarima sigurno ću pamtiti cijeli život. Legendarni Vihoraški put prošao sam nekoliko puta, ali još nikad po zimi. I u tenisicama. Put slovi kao zahtjevan i u „normalnim“ uvjetima, jer prolazi kroz nevjerojatne formacije krša: čudesne stijene, vrtače, škrape, porušena stabla, jame… Često se za napredovanje treba koristiti i rukama i nogama, penjati ili odpenjavati poneki detalj, a mora se paziti doslovno na svaki korak da se ne propadne između kamenja ili ne posklizne na glatkoj stijeni.

Uz sve to, sada je sve bilo puno snijega. Koliko snijeg mjestimično olakšava kretanje, jer je mekan i da naslutiti podlogu, toliko je i opasan, jer može zavarati, pa je lako propasti u neku rupu ili krivo procijeniti čvrstoću ili podlogu.

Bez obzira na sve, Luka i ja smo, potpuno mokrih nogu jednako potpuno uživali. Prizori koji su se otvarali pred nama ostavljali su nas bez riječi. Čudesna ljepota Bijelih i Samarskih stijena je zaista neopisiva. Vjerovali ili ne, čak niti Lukine slike ne mogu dočarati tu krasotu.

Napredovali smo sporije nego sam očekivao. Mjestimično smo propadali u zapuhe snijega do pazuha, povremeno smo gubili markaciju, a ponegdje jednostavno razmišljali na koji način nastaviti dalje. Ali ni u jednom trenutku nismo prestali uživati i diviti se ljepoti koja nas je snašla.

Dobrih dva sata od ulaska u Vihoraša, markacija koju smo slijedili postala mi je sumnjiva. Nema ništa gore od toga kada u planini počnete sumnjati u svoje odluke. Znao sam da se bliži mrak, da ćemo se onako mokri ubrzo početi pothlađivati, a više nisam bio siguran idemo li u dobrom smjeru. Zato smo bili beskrajno sretni kad smo iz pravca u kome smo išli čuli Čedin planinarski zov. „Heee-lop“. Naš je koordinator krenuo prema nama kad je vidio da nas nema u Ratkovom skloništu i presreo nas u najboljem mogućem trenutku. Vjerojatno bih se koju minutu kasnije, pokoleban, odlučio vratiti na posljednje raskrižje i tako izgubio vrijeme kojega objektivno više nismo imali mnogo. (Čedi nikad neću priznati koliko sam mu zahvalan; srećom on ima toliko koordinatorskog posla da nikad neće imati vremena pročitati ovaj blog).

Ako je Vihoraški put najatraktivniji put, onda je Ratkovo sklonište sigurno jedno od najatraktivnijih planinarskih utočišta u Hrvatskoj. Izgradili su ga članovi PDS Velebit u polušpilji stijene zvane Šerpas, a zbog lokacije i upečatljivosti vrlo je čest motiv planinarskih fotografija.

Ovdje smo samo pokupili već promrzlog snimatelja Marka te se sjurili do makadama za Matić poljanu, gdje je dečke čekao auto, a mene bicikl i još desetak kilometara pedaliranja do Begovog Razdolja. E tu sam se tek smrznuo. Uskoro stopala više nisam osjećao (ako sam nešto i osjećao to je bilo uglavnom bolno), a prsti na rukama su mi se toliko smrzli da nisam mogao mijenjati brzine.

No i to je prošlo. Manje od sat vremena kasnije, otuširan i ugrijan časkao sam uz finu večeru s ekipom i domaćinom, Igorom Bratulićem, direktorom Hotela Jastreb o dugom, raznolikom, doživljajnom, dramatičnom i nezaboravnom danu iza nas. A tek smo na prvom „E“.

<<<