Grebening na Pelješcu

03.06.2011

„Do Svetog Ilije? Iz Donje Vrućice?! Ma sačuvaj Bože! To nikako! Nemoguće... Ma tamo vam nitko nije prolazio više od četrdeset godina! Nemojte, zmije će vas, ima ih bezbroj...“. Takvi su bili komentari starosjedioca u Donjoj Vrućici kada su čuli za naš plan da se iz njihovog mjesta probijemo do Sv. Ilije, najvišeg vrha Pelješca.

Grebening na Pelješcu

Bilo je čak i onih koji su rekli da bi nam najradije zabranili da krenemo. Niti Eni, draga i srdačna direktorica TZ Trpanj nije baš bila zadovoljna s našom idejom na njenom području. No mi smo već davno prije odlučili pokušati. Ipak smo mi u misiji, a slovo „E“ ne smije trpiti. Još dok smo od doma planirali svoju ispisivačku rutu znali smo da će uspon na Svetog Iliju sa sjeverne strane Pelješca biti posljednja nepoznanica i izazov na projektu. Stoga smo se dobro pripremili i informirali o svim opcijama. I svakako sam htio da uz mene na ovom putu bude i Čedo, koji ima veliko iskustvo u tumaranjima po divljim brdima i prirodnu intuiciju za pronaći put tamo gdje ga nema. Htio bih istaknuti da kao stari planinari i speleolozi uvijek koristimo i slušamo savjete i informacije od ljudi koji žive na terenu koji obilazimo. Upozorenja i nevjericu poluotočana ni u kom slučaju nismo uzimali neozbiljno ili podcjenjivački. No isto tako, svjesni smo da smo naviknuti prolaziti terenima kojima nitko od njih nema niti volje niti potrebe prolaziti i da nam je tolerancija na „neprohodno“ sigurno veća nego njima. Objektivna opasnost u prirodi uvijek postoji i treba je itekako biti svjestan i zato treba znati procjeniti kada su savjeti i upozorenja starosjedioca utemeljeni, a kada ne. U ovom slučaju najkompetentnija nam je bila informacija Darka Prizmića, pročelnika Stanice Orebić Gorske službe spašavanja. Kada nam je rekao da će nam biti teško probiti prvi dio puta kroz makiju, ali da je to moguće, a da je grebenski put zahtjevan, ali čist i prohodan, nismo više imali nedoumica.

Do Pelješca je prije toga trebalo doveslati iz Ploča gdje smo noćili. Probudio sam se s priličnom upalom mišića u rukama. Neretljanska lađa uzela je svoj danak. U Pločama su nas srdačno dočekali Andrija i Mirna iz Turističke zajednice i karizmatični vlasnik restorana Fulin, gospodin Ante Štrbić. Iako imaju iznimno lijepu okolicu, ušće Neretve i Baćinska jezera, Ploče su prvenstveno industrijski grad i luka. Ne moraju baš sva mjesta na obali biti orijentirana turizmu, mislim si dok veslam kraj ogromnih dokova, dizalica, kranova i ostalih čeličnih divova pločanske teretne luke, druge po količini prekrcaja u Hrvatskoj.

Nešto više od dva sata mirnog veslanja kasnije ulazim u Trpanj. Između ostalog, ovaj gradić pamtim po zanimljivim hridinama na ulasku u gradsku luku. Entuzijastični i gostoljubivi Jurić, čovjek kojeg je par dana ranije upoznao Čedo, rastužio se kad je čuo da nemamo vremena za krstarenje i obilazak peljeških ljepota koja nam je htio pokazati. Ipak, sretan je što je u Donjoj Vrućici pronašao moje potencijalne rođake. Naime, moj je djed, koji je umro prije nego li sam se rodio, porijeklom iz ovog starog seoca, na divljoj visoravni par kilometara od mora. I zaista, upoznajem se sa Steavom, povratnikom iz Novog Zelanda koji se odlučio vratiti korijenima. Ispada da smo rođaci tamo u nekom trećem, četvrtom koljenu. Danas vodi kamp u Divni, jednoj od najljepših jadranskih plaža, sa svojom suprugom, Južnokoreankom. Iako Vrućica ima tek desetak stanovnika, ne može se reći da nema šarolik, internacionalni sastav.

Iz Donje Vrućice konačno smo krenuli na svoj pohod na Svetog Iliju. Cilj je bio probiti se do starog napoleonskog puta koji se nakon prijevoja spušta na Stankoviće. Ubrzo smo s našeg makadama tamo negdje gore vidjeli stare podzide. Problem je bio jedino što je do njega zaista sve obraslo gustom makijom. Ubrzo mi je bilo jako drago da je Čedo tu. Kada više nije bilo izbora niti puta pred nama nego samo nepregledni gustiš, Čedo je kratko pogledao lijevo-desno, te sigurnim glasom rekao: „Idemo ovdje“. Trenutak kasnije nestao je u zelenom zidu. Probijali smo se neko vrijeme kroz granje, šiblje, grmove i porušena stabla, ali uspjeli smo doseći stari napoleonski put. Kakva bi to divna šetnica mogla biti da se uspije ponovo urediti. Put se penje prema grebenu s kojeg se pruža pogled na obje strane poluotoka. Iako je još uvijek u solidnom stanju, potpuno je zarastao. No na mjestima gdje se makija malo razrijedi, postaje jasno o kako se zanimljivom graditeljskom projektu radi. Na prijevoju napuštamo put i slijedi gotovo trosatno grebenarenje. Kao što nam je GSS-ovac Darko rekao, sam greben je zahtjevan, ali prohodan. I, naravno, prekrasan. Greben je mjestimično tako uzak da se doslovno može zajahati. Iako je na početku cijeli vršni dio bio u oblaku, kako se približavamo Sv. Iliji, tako se i oblaci dižu. Uživamo u prekrasnim pogledima sa strmih padina Pelješca. Ovo je sigurno bio jedan od najljepših doživljaja na Dobrodošlici. Na samom vrhu srećemo snimatelja Marka koji se popeo s orebićke strane, odakle na Sv. Iliju vodi nekoliko markiranih planinarskih puteva.

Nakon silaska u Perni se sastajemo s Lanom i Mateom iz viganjskog surf centra koji me čekaju s novim plovilom. Do Korčule tako nesigurno preveslavam na SUP-u. Stand up padle je u stvari daska za surfanje s dugim veslom. Zanimljiva zanimacija koja posljednjih godina postaje sve popularnija. U svakom slučaju moram još poraditi na svojoj stoječko-veslačkoj tehnici.

Galerija

<<<