Don Kihot iz Podbila

14.04.2011

Ako Patagoniju zbog njenih jezera, planina i gradića oko njih nazivaju južnoameričkom Švicarskom, Hrvatsku prema onome što smo proživjeli na putu od Senja do Begovog Razdolja slobodno možemo nazvati europskom Patagonijom. U jednom danu promijenili smo tri godišnja doba, tri klimatske zone, a toliko sam se puta presvlačio od kratkih rukava i hlačica do punog goretexa da sam se osjećao kao manekenka na Cro-a-porteru.

Don Kihot iz Podbila

Razlika je jedino u tome što manekenke ipak puno bolje izgledaju i što su moja modna pista bile šumske ceste i putevi, a kreator nevjerojatna majka priroda. Počelo je idilično. Bura s kišom koja je bjesnila preko noći razbistrila je zrak i rastjerala oblaka, tako da je senjsko jutro izgledalo divno. Vedro plavo nebo, još tamnije more na kome su se polako prestajale pjeniti kreste valova i suncem obasjan Senj i Nehaj tvrđava. Jedini znak da se nešto ipak dogodilo preko noći bila je gotovo do pola zabijeljena Učka i snijegom prekriveni okolni vrhovi i Velebit.

Dojam divnog proljetnog dana prestao je čim se izađe na otvoreno. Iako je vjetar gotovo stao, njegovi hladni naleti natjerali su me da se na startu pojavim obučen u „vjetrobranske“ hlače i jaknu. Već na 14-tak kilometara dugoj uzbrdici prema Krivom Putu počele su moje pomodne muke. Svaka zavjetrina ili trenutak kada bi vjetar prestao puhati dizali su mi radnu temperaturu u crveno, a čim bih skinuo neki dio odjeće, požalio bih pri prvom naletu vjetra. Osim toga uspon je bio veličanstven. Kako sam dobivao na visini, pogled je bio sve ljepši i ljepši. Senj kao na dlanu…krševite, smrvljene bijele stijene Krka, Golog i Raba govore da nema života s ove strane bure…Učka, Kvarner, vrhovi Gorskog Kotara i Slovenije…čista uživancija.

Visoravan prije puta je prava vjetrometina, gdje smo svi, i Luka i Marko i Čedo, a i ja, jaaako brzo navukli na sebe deblje jakne. Hladan vjetar je probijao do kosti. „A ovo sad nije ništa, kako zna biti“, dobacuje znatiželjni vozač kombija koji je zastao raspitati se malo o nama, vjerojatno nas smatrajući mekušcima kad drhtimo već pri ovoj tek naznaci prave bure.

Potpuno nas je oduševio i prolaz pokraj najveće hrvatske vjetroelektrane, Vrataruša. Tek kada se prođe blizu vjetrenjača shvati se koliko su goleme. Iako često čujem neke anti-vjetroelektranske komentare, moram priznati da nemam ništa protiv njih. Čista energija vjetra kojeg ovdje barem ima mi je potpuno prihvatljiva, a ima mi nešto potpuno romantično i nadrealno u ovim usamljenim gigantima koji stojeći na svojoj jedinoj nozi, hvataju vjetar i njegovom šumu dodaju svoj tihi, jednolični zuj. Svakako mnogo ljepše, čišće i manje štetno od bilo koje druge termo ili hidroelektrane.

A onda smo prošli seoce Alan i nakon uspona na prijevoj iznad njega počeli se spuštati prema Drežnici. U trenu se sve promijenilo. Vedar, sunčani dan pretvorio se u tmurnu, sivu naoblaku, primorska makija i niski borići postali su tamna jelova i gusta bukova šuma, a temperatura je počela ozbiljno padati. Za tili čas sam u potpunoj zimskoj opremi i potpunoj nevjerici vozio kroz pravu snježnu tuču. Vozio sam sporo, jer sitne snježne grudice pri većoj brzini prilično bolno šibaju lice.

Bio je to tek početak nevjerojatno lijepog, uzbudljivog i promrzlog dana o kojem više čitajte u nastavku koji slijedi čim se ponovno domognem kompjutera.

<<<