Čuvaj se senjske bure

13.04.2011

Veslajući kao lud nasred Senjskog kanala nošen blagim jugom koji me gurao u leđa (prema točnoj najavi Nebojše iz Meteo-infa), krajičkom oka sam primjetio kako se elise vjetroelektrane Vrataruše jedna po jedna zaustavljaju. Je li to zatišje pred najavljenu buru? Zapeo sam još jače dok su mi mislima odzvanjale riječi Dina Alberinija koji me kajakom dopratio do punte Krka: „Ako se digne bura, a dignut će se, makar bio 500m od obale, okreći se i bježi natrag niz vjetar. Ozbiljno ti kažem.“

Čuvaj se senjske bure

Dino nije čovjek koji se šali i zaista sam ga shvatio ozbiljno. Buru je pred kraj najavio i Nebojša, a i svi mještani s kojima smo pričali. Grabio sam prema Senju koji se ščućurio podno Vratnika iščekujući još jedan nalet mitskog hrvatskog vjetra. Jedino uskočka Nehaj kula izdvojena i istaknuta na vrhu brežuljka ponosito već stoljećima prkosi i buri i svim povijesnim i budućim neprijateljima. Daleko sam još od onih sigurnih 500 metara.

Prvi dan drugog slova Dobrodošlice osim ovog skoka preko kanala do Senja proveli smo na Krku. Otoku na kome ljetujem više od 30 godina. I za koji (sram me bilo) pojma nisam imao kakva skrivena blaga krije. Nakon starta iz Malinske odakle nas je ispratio direktor TZ-a Nediljko Vučetić, vozio sam novoizgrađenom asfaltnom biciklističkom stazom prema Krku. Ova je staza sjajan potez otočkih turističkih zajednica koji je značajno pojačao sigurnost biciklista, a vjerojatno i njihov dolazak. Dan prije u Malinskoj sam vidio grupu od desetak stranih bike-rekreativaca kako zadovoljno pijuckaju pivu poslije očigledno dobro provedenog dana. Svaki je bicikl vrijedio više od većine auti koji se prodaju po našim sajmovima. I gospodin Nediljko hvali ciklo-turiste kao vrlo dobre potrošače.

Skrenuo sam s biciklističkog „auto-puta“ na pješačku stazu prema Košićima. Na prekrasnom plodnom polju uz vrijedne seljake naišao sam i na ruševine starog franjevačkog kaštela obrasle u bršljan. Nešto dalje eto i ostataka crkvice Sv. Sofije dok me u Krku presrela Marijana i ispričala puno legendi i zanimljivosti svoga voljenog kraja. Mogao bih je slušati cijeli dan, a morao bih ostati tjednima koje nemam da sve to vidim i upoznam. I to na otoku na kome sam proveo desetljeća. Ljudi moji, kakve me divote još čekaju na ovom putopisu?!?!

Na kraju impresivnog spusta prema Staroj Baški, kraj rudnika boksita (za koje također nisam znao) na smrvljenom krčkom kršu već me čekaju spremni otac i sin Ivnik. Željka znam još od kraja prošlog tisućljeća (kako to davno zvuči), kada sam ga pratio na njegovu megatriatlonu: bicikl od Rima do Porto San Giorgia, pa kajakom preko Jadrana do Splita i onda trčanje od Splita do Zagreba. Moram priznati da me taj čovjek tada impresionirao (i ne prestaje to činiti do danas) svojim podvigom. Ne zato što je mogao napraviti nešto tako veliko, već upravo suprotno: zato što nije mogao, a napravio je. Naime Željka je već prvi dan satrala morska bolest i od tada se nije oporavio, ali iako je njegova agonija nama koji smo ga pratili izgledala strašno, niti u jednom trenutku nije niti pomislio odustati. Ako će mi ikada na ovom mom putu biti teško, Željko će mi sigurno biti inspiracija za dalje. Jabuka očigledno nije pala daleko od stabla i Ivnik junior je u junačkom tempu odradio hodačku dionicu od Stare Baške do Baške. Kakva je tek to ljepota bila. Visoravan koja povezuje (ili točnije, odvaja) dvije Baške, poznata je po mrgarima, suhozidima u obliku cvijeta koji su služili za označavanje i odvajanje ovaca. Trebam li reći da niti o tome nisam imao pojma? Pogled s vrha puca na Malu i Veliku Kapelu i Velebit s jedne strane, na susjedne otoke Rab, Goli, Cres s druge i Kvarner s nedavno pređenom Učkom treće strane. Veličanstveno i nadahnjujuće.

U Baški nas dočekuje ljubazna gospođa Anabela iz Turističke zajednice, sjajan ručak u restoranu Forza i zabrinuti Dino i mještani s početka bloga. Zbog najavljene bure smo se morali požuriti tako da nisam imao vremena proći navodno iznimno zanimljive kanjone od Baške do uvale Vela Luke, pa čak niti kajakom uveslati u ovo utočište od bure mnogih moreplovaca.

Na kraju ipak sam sretno uplovio u sigurnost senjske luke. Doček pod Welcome „slavolukom“ koji vrijedno s vremena na vrijeme postavlja Čedo je bio sjajan. Bili su tu glasnogovornica Gradske uprave, Vlatka iz Turističke zajednice i ekipa biciklista BK Crikvenica i Senj koji su nam pomogli u trasiranju sutrašnje dionice prema Bijelim i Samarskim stijenama.

Bura je udarila tek navečer. Dok smo uživali u društvu i nevjerojatnoj večeri sa škampima i šanpjerom kojima nas je počastio gospodin Željko, vlasnik prekrasne i prefine konobe "Lavlji dvor", malo malo nas je stresao glasni udar groma ili nalet bure. Iako je zvučalo strašno, bio sam miran. Dok sam grozničavo veslao prema Senju, obećao sam da ću rado pokisnuti, propuhati se i smrznuti na biciklu, samo da se sigurno dokopam obale. Sad sam spreman na sve navedeno.

<<<