Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda

11.04.2011

Ne znam jesam li ja siromašan riječima ili je ova pustolovina prebogata ljepotom i doživljajima. Da citiram našeg grupnog mudraca Marka: „Ja tak nemrem radit'!“. Jednostavno ne znam kako vam prenijeti dojmove s ovog putopisa, a da se ne ponavljam uvijek istim hvalospjevima ili pak ne pretjeram s pokušajima da panegirike prethodnog bloga nadmašim novima. Pa, pokušajmo!

Čovječe, ne idi malen ispod zvijezda

Šesti, posljednji dan duplog V-a (ne znam zašto, ali mi je baš fora pisati duplov umjesto znatno jednostavnije i točnije „w“) u planiranju mi je bio nekako najsumnjiviji. Imao sam dosta nerazrađenih detalja i otvorenih nedoumica. Ipak, nisam se bojao, jer sam znao da imam aduta u rukavu. Kada mi je Elvir Sulić, kapetan najprestižnijeg hrvatskog pustolovnog tima "Adnature" i kreator brojnih pustolovnih i treking događanja potvrdio da će s cijelim timom provesti dan samnom, bio sam miran. Malo me doduše zabrinula njegova procjena da ću, krenem li ranije ujutro do Delnica doći između devet i jedanaest navečer, ali pomirih se da će zadnja dionica prvog slova biti i najduža. Zahvaljujući Elviru srećom nije ispalo tako.

Bio sam presretan što ću dan provesti s Darijom Bostjančić, Elvirom, Dariom Roccom i Stivenom Vunićem. Ekipa se prije dva mjeseca vratila s prestižne pustolovne utrke iz Patagonije, a njihov sam obožavatelj od kada sam Dariju i Elvira prvi put vidio na prvoj Hrvatskoj pustolovnoj utrci, CroChallengeu 2000. godine. Od tada do danas oni su prošli i ostvarili čudo toga (Darija je uz put dospjela i na Mt. Everest), a putovi su nam se često susretali na moje neskriveno i, navodno često pretjerano, zadovoljstvo. Stivena ne poznajem dovoljno dobro, ali u Adnaturi je već više godina, što je sasvim dovoljno. To što znam da ima nos osjetljiv na sunce i da ga zbog toga mora stalno kremirati za ovu je priču zaista beznačajan podatak. Dario Rocco je pustolov samo takav i najbolje ga je upoznati preko njegove stranice. Uz to je totalni znalac i manijak za opremu i tehnologiju i puno mi je pomogao svojim znanjem u pripremi Dobrodošlice. Na startu se uz Adnaturce pojavio još i bračni par Kalčić, Elvis i Marija, tako da sam u šesti dan slovkanja krenuo uz najbrojniju pratnju.

Čisto da znate: Elvir, koji u svom kraju poznaje zaista svaki put i neput, preko noći je iznjedrio novi plan (primijetit ćete na karti da je planirani put različit od prijeđenog). Dugo hodanje zamijenio je još dužim, ali bržim bicikliranjem, a briljantno se na Čedinu žalost dosjetio da mi moj dragi i pouzdani koordinator može dogurati bicikl do Medvjeđih vrata, prijevoja na pola puta do planinarskog doma Risnjak, od kuda se onda mogu puno brže spustiti do Crnog Luga i ceste za Delnice. Tako sam umjesto u duboku noć, u Delnice nakon samo deset sati akcije, vedar i veseo ušao još prije zalaska sunca.

A gdje sam bio i što sam radio? Tu sad počinju ranije spomenuti opisni problemi s početka bloga. Stoga bih vas radije prepustio uživanju u gledanju galerije Lukinih slika koje zaista govore više od tisuću riječi (u svakom slučaju više od onih koje meni trenutno /ne/padaju na pamet).

Naravno da sam bio oduševljen. Dan je bio savršen. Zrak potpuno čist i okrepljujući. Svaki udisaj liječi. Krijepi dušu, osvježava. Proljeće još nije stiglo u krajeve iznad Klane i Platka. A ova kasna jesen koju smo doživjeli je predivna. Visoravan Gomance, makadamski putevi kroz bukove i/ili jelove šume prema Platku, još uvijek zasnježene vrtače (pa i zapusi zbog kojih je dio putova još uvijek neprohodan za aute), čudesni vidici na usponu na Risnjak, samotna šumska prostranstva na spustu prema Crnom Lugu… Nema glagola i predikata, nema opisa ili usporedbe; znam samo da sam sve to prošao na biciklu ili hodajući i da sam u tom neposrednom kontaktu proživio, osjetio i barem na trenutak postao prolazan dio te neprolazne, čudesne ljepote.

<<<